Štetne profesionalne prakse prema LGBTIQ+ osobama (Tekst)

Povijesni razvoj dijagnostičkih priručnika

Bilo bi nemoguće započeti ovu temu bez osvrtanja na povijesnu percepciju istospolne orijentacije i ne-normativnih rodnih identiteta od strane psihologije, psihijatrije i ostatka medicinske struke te zakonodavstva uz pomoć službenih klasifikacijskih priručnika:

  • DSM (standardna klasifikacija mentalnih poremećaja) i 
  • ICD (međunarodna klasifikacija poremećaja).
DSM ICD
1. izdanje (1952)

Istospolna orijentacija je kategorizirana kao „sociopatska smetnja u ličnosti.“

 

2. izdanje (1968)

Istospolna orijentacija je opisana kao „seksualna devijacija.“

3. izdanje (1973)

Zaključeno je da se spolna orijentacija ne može promijeniti, istospolna privlačnost je dio normalnog spektra ljudske seksualnosti.

5. izdanje (2018)

Termin „poremećaj rodnog identiteta“ se zamjenjuje drugim: „rodna disforija“.

6. izdanje (1948)

Istospolna orijentacija je opisana kao „seksualna devijacija.“

10. izdanje (1992)

„Seksualna devijacija“ je zamijenjena s „ego-distoničnom seksualnom orijentacijom“, zadržavajući mišljenje da se nečija spolna orijentacija ili rodni identitet može promijeniti. 

11. izdanje (2018)

Istospolna orijentacija je potpuno uklonjena, rodni identitet je zamijenjen s „rodnom nepodudarnosti“. 

 

Iako istospolna orijentacija i trans identitet nisu službene patološke dijagnoze, LGBTIQ+ osobe i dalje doživljavaju štetne prakse usmjerene „iscjeljenju“, „promjeni“ ili „ispravljanju“ njihove seksualnosti ili identiteta (Bishop, 2019). Svjetska psihijatrijska udruga s obzirom na ovo izjavljuje: 

“Bilo kakva intervencija koja za cilj ima „liječiti“ nešto što nije poremećaj, je neetična.“

 

Štetne posljedice „konverzivne terapije“

Nažalost, s obzirom na heteronormativni sklop, kao i na osobne, društvene i institucionalne predrasude prema LGBTIQ+ osobama, i dalje postoje određeni broj (ako ne i mnogo njih) osoba stručnih u području mentalnog zdravlja koje provode „terapiju“ s svrhom konverzije i liječenja neheteroseksualnih osoba i/ili osoba koje nisu cisrodne.

„Konverzivna terapija“ ili „reparativna terapija“ je krovni naziv koji opisuje štetne, sramotne i ponižavajuće prakse koje provode roditelji (kod kuće), stručnjaci/kinje za mentalno zdravlje, vjerski aktivisti/gurui i institucije (vanjske, najčešće inicirane od strane roditelja ili skrbnika) s ciljem promjene spolne orijentacije/ili rodnog identiteta osobe. 

Međunarodni službeni podaci o konverzivim terapijama su oskudni, ali prema UCLA Williams institutu, više od 700,000 LGBTIQ+ osoba u SAD-u bile su podvrgnute konverzivnim terapijama, a 80,000 mladih bit će im podvrgnuto kroz nadolazeće godine (Mallory i sur., 2018). Često prikrivena pod nazivom „terapija razgovorom“ (engl. talk therapy), zbog čega ju je teško na prvu prepoznati, koristi različite metode posramljivanja i usađivanja krivnje od strane stručnjaka/inja za mentalno zdravlje sa svrhom mijenjanja asocijativnih puteva vezanih za želje i osjećaj sebstva neke osobe. Povijesno, „konverzivne“ prakse uključuju:

  • Averzivni tretman, izazivanje mučnine, fizički nepodnošljive uvjete ili povraćanje kada se osobi pokažu vizualni podražaji i seksualni sadržaj,
  • Električne šokove,
  • Kemijsku kastraciju,
  • Prisilne medicinske preglede, uključujući prisilne analne preglede,
  • Prisilne psihijatrijske procjene,
  • Prisilne operacije, uključujući sakaćenje žena,
  • Javno kolektivno premlaćivanje,
  • Tjelesno, institucionalno, vjersko kažnjavanje, uhićivanje,
  • Izolaciju,
  • Silovanje,
  • Ponižavanje,
  • Prisilne brakove,
  • Prisilno oplođivanje.
Iako je danas najraširenija praksa među stručnjacima/kinjama terapija razgovorom, odbacivanje od strane roditelja i njihovi pokušaji da promjene svoje LGBTIQ+ dijete jednako je štetno kao i užasne prakse opisane ranije. 

 

Dugoročne posljedice konverzivne terapije na LGBTIQ+ osobe uključuju: 

  • Smanjeno samopouzdanje, povišena mržnja usmjerena prema sebi i samookrivljavanje, zbunjenost, depresija, bespomoćnost, povlačenje iz društva, suicidalnost,
  • Ljutnja, osjećaj izdaje, osjećaj dehumanizacije i neiskrenosti prema samima sebi,
  • Neprijateljstvo prema roditeljima i okrivljavanje njih (vjerovanje da su roditelji „uzrok“ njihove seksualnost),
  • Intruzivne slike seksualnih podražaja i seksualne, romantične i intimne disfunkcije s budućim seksualnim partnerima (istospolnim ili drugima). 

Proživljavanje krize identiteta i potencijalnog gubitka obitelji, bliskih osoba ili društvene podrške mogu dovesti LGBTIQ+ osobe do ruba odustajanja. Nemogućnost promjene samih sebe može dovesti do osjećaja neuspjeha i daljnje izolacije. 

Posebno su opasne situacije kada psiholog/ginja ili stručnjak/kinja za mentalno zdravlje ne kaže jasno da je cilj „terapije“ izmjena sržnih elemenata ličnosti – seksualnost ili rodni identitet – maskirajući tako podršku kao afirmativnu. Ovaj pristup je možda najštetniji jer osoba oformi odnos povjerenja s autoritetnom figurom, samo da bi im ona kasnije iznevjerila povjerenje.