Kulturna kompetencija i kulturna poniznost (tekst)

Očekujemo od polaznika i polaznica da budu svjesniji vlastitih uvjerenja, predrasuda i pretpostavki o LGBTIQ+ osobama te uključivosti usluga koje pružaju, načina na koje se ponašaju i metoda kojima se služe. Uključivost nije „dodatak“, a stvaranje inkluzivne prakse ne odnosi se samo na izgradnju vještina i metoda koje su dodatni plus koji bi postojeće metode i rutine učinio pristupačnijima za LGBTIQ+ osobe. Stručnjaci i stručnjakinje za mentalno zdravlje trebaju preispitati osnovne pretpostavke na kojima temelje svoju praksu, a nov način razmišljanja i nove vještine trebaju biti prisutni u cijelom njihovom radu – čak i u radu s osobama čiji su društveni identiteti manje izazovni.

Možete se upoznati s nekoliko modela koji pomažu u kritičkom razmišljanju i uspostavljanju suradničkog, inkluzivnijeg pristupa mentalnom zdravlju. Svi ovi okviri mogu biti vrlo korisni, ali također mogu imati i nedostatke ili dovesti do ne tako idealnih ishoda ako se primjenjuju bez dužne pažnje.

 

    • Kulturna kompetencija: Ovaj je okvir niknuo u području socijalnog rada i sestrinstva. Kulturna kompetencija je „skup usklađenih ponašanja, stavova i politika koje se spajaju u sustavu, djelovanju ili među stručnim osobama, a koje omogućuju učinkovit rad u međukulturnim situacijama“. Njezina središnja teza je da praktičari i praktičarke trebaju naučiti pravila ponašanja osoba s kojima su u interakciji te okvire u kojima te osobe djeluju. Ako se primjenjuje bez razmišljanja, može dovesti do generalizacija i podržavanja razlike između „nas“ i „njih“, „normativnih“ i „različitih“.
    • Kulturna poniznost: Koncept kulturne poniznosti razvile su Melanie Tervalon i Jann Murray-Garcia 1998. godine kako bi se pozabavile nejednakostima u području zdravstva. Kulturna poniznost nadilazi koncept kulturne kompetencije i uključuje cjeloživotnu predanost refleksivnosti i samosvijesti te uravnoteženju uobičajenih odnosa moći. Ovim okvirom praktičar/praktičarka gubi svoje mjesto kao stručnjak/stručnjakinja, a klijent/klijentica i korisnik/korisnica usluga rekonceptualiziraju se kao stručnjaci/stručnjakinje za sebe same. Ako se primjenjuje bez dubokog razmatranja, može dovesti do toga da teret i odgovornost za educiranje praktičara i praktičarki bude na osobama kojima oni trebaju pomoći.
Nekoliko izvora