Transkript: Ljudska prava LGBTI osoba, nasilje i diskriminacija (Tekst)

U ovom videu predstavljamo svakodnevna iskustva šest osoba iz različitih područja života, s naglaskom na njihovu seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i spolne karakteristike. 

Zovem se Alex. Ovaj mjesec napunit ću 24 godine. Na rođenju mi je pripisan ženski spol. Ali identificiram se kao transrodna, genderqueer osoba i sl. U osnovi me privlače sve osobe neovisno o njihovu tijelu, identitetu i bilo čemu drugome.

Zovem se Dražen Zima. Imam 43 godine. Muškog sam roda, muškarac sam i heteroseksualan. 

Zovem se Erin. Imam 26 godina i za sebe upotrebljavam muški gramatički rod. Na rođenju mi je pripisan ženski rod iako sam oduvijek bio interspolni muškarac. Što se tiče seksualne orijentacije, strejt sam.

Zovem se Mihael Sečen. Imam 43 godine. Na rođenju su mi pripisali muški spol, identificiram se kao muškarac i gej sam.

Ja sam Martina Šalov. Imam 38 godina. Spol koji mi je pripisan na rođenju je ženski. Identificiram se kao ženska osoba i lezbijka.

Ime mi je Sara i imam 29 godina. Na rođenju mi je pripisan ženski spol. Identificiram se kao žena i strejt sam.

Izražavaš li otvoreno svoju seksualnu orijentaciju?

S: Da, otvoreno sam strejt jer, iskreno, nikad o tome nisam morala razmišljati.

A: Da, većinom. Otvoreno je izražavam do one mjere koja ne predstavlja neposrednu opasnost mojem zdravlju i dobrobiti.

MŠ: Vrlo otvoreno izražavam svoju seksualnu orijentaciju i tako je oduvijek bilo.

DZ: Otvoreno izražavam svoju seksualnu orijentaciju, ali o tome nisam nikada razmišljao. Nikad o tome ne razmišljam. Tako da je odgovor da. Otvoreno izražavam svoju seksualnu, heteroseksualnu, orijentaciju.

E: Strejt sam i to znači da nemam razloga skrivati svoju seksualnu orijentaciju Ali kad govorimo o javnom iskazivanju ljubavi ili držanju za ruke sa ženom u javnosti uvijek sam nekako u strahu. Mislim da to dolazi od ne tako davne prošlosti kada su nas percipirali kao lezbijski par.

MS: Većinom je otvoreno izražavam. Često biram pred kime je neću otvoreno iskazivati. Često odlučim ne autati se jer ne želim da me gledaju samo kroz moju seksualnost. Ponekad se bojim da će se ljudi usredotočiti samo na to umjesto na moj rad. Jer ja jesam gej, ali nisam samo gej. Više sam od svoje seksualne orijentacije.

Izražavaš li otvoreno svoj rodni identitet?

DZ: Ne skrivam da sam muškarac, tako da je odgovor potvrdan.

MS: Da, otvoreno ga izražavam i rekao bih da zato što sam cisrodan moj je rodni identitet u skladu s normom u našem društvu, stoga nije problem da ljudi znaju da se identificiram kao muškarac.

A: Ovisi jer živim u Hrvatskoj, koja nije baš najliberalnija država. Stoga u pogledu aktivizma, da. U pogledu toga da se ne sramim onoga tko sam, da. Ali ne smatram potrebnim da uvijek govorim o tome da sam trans.

S koliko si godina imao/imala coming out o svojoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu?

A: Mislim da sam se autao kao trans u dobi od 16 ili 17 godina. Bilo je to putovanje i još uvijek jest putovanje. Sjećam se da sam se prvo autao kao nebinarna osoba i s time eksperimentirao. Kao što rastete kao osoba i interesi vam se mijenjaju, kao i perspektiva kad upoznajete različite ljude i doživljavate različita iskustva, isto se događa s rodom i seksualnošću i izražavanjem vašeg rodnog identiteta.

MS: Zapravo sam imao 21 godinu. Jako dugo mi je trebalo da skupim hrabrost.

DZ: Mislim da se to nikad nije dogodilo. Nikad nisam imao potrebu reći nekome da sam muškarac. To je društveno određeno i s time se ne trebate nositi.

Izbjegavaš li fizičkim izgledom izražavati svoj (željeni) rod zbog straha da će te napasti, prijetiti ti ili te maltretirati?

MŠ: S obzirom na to da sam jako butch i vidljivo je da sam lezbijka, ponekad da. Zapravo, ovisi o okolini. Većinom sam okružena ljudima koji ne osuđuju. Ali ima situacija kad se bojim i ima situacija kad sam zapravo sretna da ljudi misle da sam muškarac jer se zbog toga osjećam sigurnije.

A: U osnovi ne, ali ponekad da. Ne bojim se lakirati nokte. Ali dobro bih razmislio o tome da izađem jako našminkan zbog svoje sigurnosti. Ali ne sramim se toga. Radi se vjerojatno o nagonu za samoodržanjem.

E: Kad god mogu, krijem da sam interspolna osoba.

S: Kad sam bila jako mlada, grudi su mi jako brzo narasle. Bila sam jedina u razredu kojoj su grudi tako brzo narasle. I dosta su velike, pa nisam mogla izbjeći da bulje u mene ili me dodiruju. To mi je bilo stvarno neugodno. I tako sam živjela cijelo desetljeće ili duže, otkad su mi grudi narasle, pokušavajući ih sakriti, stisnuti. Svašta sam im radila. I nisam ih mogla prihvatiti jer sam smatrala da drugima onemogućuju da me doživljavaju kao osobu, a ne samo kao djevojku s grudima.

DZ: Ne, nikad me nisu maltretirali. Doživio sam neke možda neugodne situacije jer sam slušao rock, imao dugu kosu, nosio naušnice i poderanu odjeću. Ali zaista nisam imao neugodna iskustva ili doživio maltretiranja.

MŠ: Bile smo vani. Bilo je to prije par godina. Bilo je nekoliko, moram reći, djece jer zaista su bili djeca. Uznemiravalo ih je to što nisu mogli odrediti da li sam muško ili žensko. A bili su vrlo uporni. Pa su mi prišli i pitali me. A ja sam rekla: “Moje hlače su moj problem. Ti brini svoju brigu.” Kulminiralo je kad me jedan od njih, mislim da im je bio vođa, udario laktom u lice. I to se onda nastavilo ispred kluba, gdje su me udarali i naguravali samo zato što ih je uznemiravalo kako izgledam. To se dogodilo.

Bojiš li se držati se za ruke s partnerom/partnericom u javnosti?

S: Sada imam partnera. Ne bojim se držati se s njim za ruke u javnosti.

MŠ: Tješi me što ljudi misle da smo heteroseksualni par. Primijetila sam da moja partnerica ponekad hoda s moje vanjske strane kao zaštita. Jer ona je više femme, a ja nisam, tako da me u tom pogledu štiti. Ovisi o tome gdje smo. Većinom smo u društvu osoba kojima to nije važno. Ali ima zemalja koje želimo posjetiti ili u kojima smo već bile gdje smo bile jako oprezne u vezi s tim kako se ponašamo u javnosti.

MS: Sjećam se da smo sjedili u kafiću. Nismo se bili vidjeli nekoliko dana. Ondje smo se našli i kratko se zagrlili, a on me poljubio. Sjeli smo jedan do drugoga i on je stavio ruku na moje koljeno. Sjećam se pogleda ljudi sa susjednih stolova. Nisu to bili ljuti ni ružni pogledi. Ali svejedno je bilo neugodno. Mislim… Netko je to lijepo rekao: Ne želim da se sve što radim tumači kao politička izjava.

A: Bivša djevojka je prvi put došla u moj rodni grad. I to mi je bila prva veza s djevojkom. Tada sam se još identificirao kao lezbijka. I sjećam se da smo bili na središnjem trgu i da me bilo strah držati je za ruku. Osjećao sam se kao da nas cijeli svijet gleda, a zapravo mislim da ljude uglavnom nije briga. Možda će nas ljudi gledati malo čudno, ali to mi baš i ne smeta. Ako nije fizičko nasilje, mogu se s tim nositi. Mogu se nositi i s fizičkim nasiljem, ali to nije nešto u čemu uživam, logično. Bojao sam se samo je držati za ruku, a kamo li poljubiti ili zagrliti zbog osjećaja straha i pozornosti usmjerene na nas.

DZ: Ne. Ne bojim se toga. Imam partnericu. Držimo se za ruke, ali nikada zbog toga nismo imali problema. Nikad nam ne padne na pamet da bismo mogli imati problema ako se držimo za ruke u šetnji. Ponekad se čak u javnosti i poljubimo.

Jesi li ikada bio/bila izložen/izložena neumjesnim pitanjima i komentarima u zdravstvenom sustavu?

A: Da, naravno. Mislim da je to nešto što skoro svaka trans osoba doživi u nekoj točki života. Da, jesam. Odlazak kod ginekologa/ginekologinje… Prvi put sam bio kod “socijalne”. Nije baš postavljala puno pitanja osim onih općenitih. “Kada si znao?” “Kako si znao?” Kakve to ima veze? Tebi to nije važno. Ovo mi je dovoljno traumatično. Završi taj pregled. Ne trebaš znati sve o meni.

E: Bio sam izložen neumjesnim pitanjima i komentarima pa i čak verbalnim napadima u većini slučajeva kada mi je trebala zdravstvena skrb. Kad sam bio mlađi, problem su predstavljali nepotrebni liječnički tretmani koji su provođeni samo zbog radoznalosti liječnika/liječnica, a ne zato što su stvarno bili potrebni. A sada to više nije slučaj jer sam naučio da imam pravo reći ne.

Izražavaš li otvoreno svoj rodni identitet i/ili seksualnu orijentaciju na radnom mjestu?

MŠ: Na sadašnjem radnom mjestu trebalo mi je dosta vremena da im kažem. Kada sam počela raditi, bili smo na obuci. Upoznavali smo se. To mi je bila nova okolina jer prije sam radila kao slobodna stručnjakinja. Bila sam samozaposlena. Seksualna orijentacija mi je bila filter za ljude s kojima radim. Ali kad sam promijenila posao i poslodavca, počela sam raditi u timu. Prvo je bila dvotjedna obuka, a zatim mjesec dana provedenih u tzv. inkubatoru. Trebalo mi je tjedan i pol na obuci da o tome počnem pričati. Bilo je jako stresno. Stalno sam o tome razmišljala. Također me malo bilo i sram što o tome razmišljam. Zašto sam sada tako zatvorena kad sam obično super otvorena? Ali, isto tako, to su bili ljudi s kojima ću ubuduće provoditi puno vremena. Stoga sam bila pod stresom i ljutila sam se sama na sebe, a malo me bilo i sram. I zapravo sam čekala pravi trenutak.

MS: Na poslu svi kolege i kolegice znaju. Dijelimo ured s dvije druge organizacije. Oni svi znaju. Ne skrivam svoju seksualnu orijentaciju. Ne, nije uvijek bilo tako. Počeo sam vrlo nedavno. Posebno jer sam prije radio za jednu vjersku organizaciju. I strašno sam se bojao što bi se dogodilo… Tada mi je egzistencija bila u pitanju, stoga je to bila velika tajna. I zapravo sam se jako bojao što će se dogoditi ako otkriju da sam gej.

A: Bio sam out kao trans osoba, ali ne na radnom mjestu. Jer nisam, ironično, htio dobiti otkaz. Zašto ironično? Zato što sam ipak dobio otkaz jer su mislili da sam lezbijka.

MŠ: Jedan sam dan odlučila da ću im reći da imam partnericu. Očekivala sam nekakvu reakciju od okoline. Bili su super skulirani. Pružili su mi podršku. Meni je to bila velika stvar i zapravo je bila velika stvar da nisu oko toga dizali paniku. Ja sam ispričala svoju priču kao što su i oni pričali svoje. Pitali su otkud mi je partnerica itd. Ali to je bilo iz znatiželje, ne zbog osuđivanja. Ono što mi se najviše svidjelo… Kupovali smo jedno drugom darove kao tim. I jedan od poklona koje sam od njih dobila bili su podmetači za čaše u duginim bojama.

Jesi li se ikad osjetio/osjetila diskriminirano zbog svoje seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili spolnih karakteristika u obitelji, među prijateljima, bliskim osobama?

A: Što se roda tiče, situacija je bila relativno loša prvu godinu, godinu i pol nakon coming outa. Sam moj coming out kao trans osobe bio je napet. Nismo razgovarali o tome što sam trans sljedeću godinu i pol. Za to vrijeme preselio sam se u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Išao sam na grupe podrške za trans osobe i upoznao mnogo trans osoba. I naučio sam mnogo o svojoj zajednici, samom sebi, ali i kako se ponašati u takvim situacijama s roditeljima, prijateljima/prijateljicama i slično. I kada sam se vratio, vidio sam da su razmislili o tome čak iako nismo o tome razgovarali. I pitali su me za planove povezane s hormonima i operacijom gornjeg dijela (operacijom gornjeg dijela uklanjaju se dojke i prsni koš se maskulinizira). Rekao sam im da želim zakonski promijeniti ime i oznaku spola. Sve sam im rekao. Stvarno sam bio iskren u vezi sa svime. Počeli su mi se obraćati u muškom rodu i zvati me mojim imenom. To je bilo nekoliko čudnih mjeseci prilagođavanja na tu novu dinamiku. Ali čim smo to prošli, postao sam puno otvoreniji s njima. Stvarno sam osjećao da je došlo do povezanosti na nekom fundamentalnom nivou, da me razumiju, da me prvi put vide kao mene. I nisam morao lagati ni o čemu. Nisam se morao osjećati neugodno. Nisam morao skrivati dio sebe. I mogao sam tad pitati za pomoć kada sam bio diskriminiran na faksu, ili u zdravstvenom sustavu i zapravo svakom dijelu života.

S: Moja obitelj je prilično tradicionalna, ali meni je uvijek izgledala prilično normalno. Moj otac je ponekad imao neke čudne trenutke u kojima bi rekao nešto poput: “Ne možeš to, ti si žena.” Ili “To nije za ženu” ili “Žena to ne bi trebala raditi.” Ali ja bih ga pogledom pitala: “Što to govoriš? Pa ti to uopće ne misliš.” Ne znam gdje bi to pokupio jer on tako definitivno ne razmišlja. U obitelji me najviše diskriminirao očuh. Bio je stvarno velik šovinist i rasist. Bila sam jako mala kada sam odrastala uz njega. I jako me zbunjivalo otkud mu to. Ali osjećala sam da to nije u redu iako mi je on bio autoritet. I samo sam sama sebi rekla: “Mislim da ovo nije u redu.”

MŠ: Imala sam nekih nesuglasica u obitelji. Mislim da je moj tata više osoba koja voli… Zna, ali ima problema s prihvaćanjem. Radije gleda na moje partnerice kao na prijateljice. On je jedan od onih koji se vode politikom “Ne pitaj, ne govori”. Znam, ali ne želim znati. Mislim da mi to malo predstavlja problem. Imam malo problem i s… Moja mama mi pruža podršku. S mojim partnericama je vrlo OK. Vrlo je pažljiva prema mojoj sadašnjoj partnerici, ali joj je problem što sam toliko out.

MŠ: Ponekad je jako teško razlučiti jer je tanka linija između diskriminacije i toga da ljudi jednostavno ne znaju kako se ponašati drukčije. Najveću sam diskriminaciju doživio na poslu koji sam prije spomenuo. Radio sam za tu vjersku udrugu. Jedna od članica odbora zapravo je bila moja najbolja prijateljica. Tada sam odlučio imati coming out i autao sam se njoj. Njena prva reakcija bila je da je naše prijateljstvo laž. I čak je sugerirala da me treba izbaciti iz udruge. A postoje i sitnice u kojima se vidi razlika u tome kako se obitelj ponaša prema partnericama moje braće, a kako prema mom partneru. Možda to i nije velika stvar. Mislim, moj je partner isto prihvaćen. Ali tu su te sitnice. Na primjer, moja obitelj već ima brojeve svih drugih partnerica, ali ne i od mog partnera. Kad je neki obiteljski događaj… Mislim, pozivaju oni njega i mislim da situacija ide nabolje. Ali način na koji uključuju ostale i onaj na koji uključuju mog partnera vrlo je različit. Bilo je situacija u kojima su se ljudi s kojima sam odrastao pravili da me ne poznaju.

E: Osjećao sam se diskriminirano zbog rodnog identiteta u obitelji i čak s bliskim prijateljima/prijateljicama. Teško im je bilo prihvatiti moj rodni identitet, moje ime i gramatički rod. To me deprimiralo. Osjećao sam ne da me ne vole, već da me ne mogu razumjeti. I da ne možemo imati odnos kakav smo imali prije nego što sam im rekao. I bio sam u depresiji zbog toga, bio sam tjeskoban. Nakon toga i zbog toga nedostajao mi je velik dio samopouzdanja. I zato što me nisu prihvaćali i što nisu poštovali moj gramatički rod i moje ime, tjerali su me da budem nešto što nisam i sprečavali me u tome da budem ona osoba koja jesam.

LGBTI osobe i dalje se suočavaju s diskriminacijom i nasiljem u raznim područjima života. Najnovije istraživanje koje je 2019. godine provela Agencija Europske unije za temeljna prava naglašava da je u zadnjih 12 mjeseci 49% LGBTI osoba u EU-u doživjelo zlostavljanje i da se 42% njih osjećalo diskriminirano  u nekoliko područja života jer su LGBTI osobe, primjerice u potrazi za smještajem ili poslom, na radnom mjestu, zatim u sustavu zdravstvene ili socijalne skrbi te u školi ili na fakultetu, u kafiću, dućanu ili u situacijama u kojima trebaju pokazati osobne dokumente službenoj osobi.

Ovaj je video nastao u sklopu projekta “Common Point”

Produkcija: Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, 2021.