Uobičajeni oblici nasilja koje doživljavaju LGBTIQ+ osobe (Tekst)

Kao što smo već ranije naveli, negativni stavovi i emocije prema lezbijkama, gejevima (homofobija), biseksualnim (bifobija), transrodnim (transfobija) i interspolnim (interfobija) osobama, često mogu prerasti u uznemiravanje, zlostavljanje, diskriminaciju i nasilje. Nasilje i zlostavljanje mogu imati različite oblike, mogu se javljati redovito ili povremeno, ali su uvijek usmjereni na jedno: moć i kontrolu nad žrtvom. LGBTIQ+ osobe često doživljavaju uznemiravanje ili zlostavljanje na temelju SORI (spolna orijentacija, rodni identitet i rodno izražavanje) od strane nepoznatih osoba, ali mogu biti i mete obiteljskog nasilja i nasilja u vezama. Ovdje se navode najčešći oblici nasilja i zlostavljanja s kojima se stručnjaci_kinje mogu susresti u radu s LGBTIQ+ osobama.

Diskriminacija

Diskriminacija LGBTIQ+ osoba se događa izravno kada se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije u odnosu na druge osobe zbog njezine spolne orijentacije ili rodnog identiteta, ili neizravno kada opći kriterij ili praksa stavljaju osobu u nepovoljniji položaj na temelju njezine spolne orijentacije ili rodnog identiteta. LGBTI+ osobe se suočavaju s diskriminacijom u različitim aspektima svog života uključujući:

• obrazovanje (npr. nemogućnost pohađanja određene škole)
• radno mjesto (npr. odbijena prijava za posao)
• zdravstvena skrb (npr. uskraćena zdravstvena usluga)
• javni prostori (npr. isključivanje osobe)
• mediji (npr. neispravna terminologija i oslovljavanje)
• vjerske zajednice (npr. izopćavanje osobe)

U većini zemalja (uključujući i Republiku Hrvatsku) diskriminacija je zabranjena zakonom. Potičemo vas da se upoznate sa zakonskim okvirima vezanim uz diskriminaciju LGBTI osoba kako biste svojim klijentima/icama pružili/e valjane i ažurirane informacije. Korisno je imati i informacije kome se sve klijenti/ice mogu obratiti za pravnu pomoć po tom pitanju. Dodatne informacije o zakonodavnom okviru možete pronaći na kraju ovog poglavlja.

Mikroagresije

Mikroagresije su ponašanja koja primatelju suptilno ili neizravno upućuju uvredljivu ili na drugi način neprijateljsku poruku. Mikroagresije se definiraju kao „kratka i uobičajena, svakodnevna ponižavanja počinjena verbalno, kroz ponašanje ili od strane okoline, namjerno ili slučajno, a koja komuniciraju neprijateljska, pogrdna ili negativna omalovažavanja i uvrede prema članovima i članicama potlačenih skupina” (Nadal, 2008., str. 23, prema Nadal i dr.2011). Mikroagresije mogu biti namjerne (suptilna omalovažavanja kojima se želi nekoga poniziti) ili nenamjerne, gdje osoba nije svjesna da njeno ponašanje ili stav direktno vrijeđa ili ponižava drugu osobu.

Neki od uobičajenih primjera mikroagresija su:

„Waaaau…pa ti uopće ne izgledaš kao da si gej. Mislim, izgledaš onako..pravo muško, snažno, zgodno.”

„Nikad ne bi rekla za tebe da si lezbijka!”

„Pa super izgledaš kao žena.”

„I moja susjeda je lezbijka! Maja se zove, ima kratku kosu i pirsing, poznaš ju možda?

„Nisam ja homofobičan, ti si samo jako osjetljiv/a na te stvari.”

„Koja od vas dvije je muško u vezi?”

„Ma joj, danas više ne možeš ništa ni reći da te ne optuže za nešto.”

„Ma koga briga što si gej, kao da je to važno.”

Obiteljsko nasilje

Prema definiciji, nasilje u obitelji je agresivno i nasilno ponašanje koje se javlja između članova/ica obitelji ili intimnih partnera/ica, bez obzira na spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet, dob, socijalno podrijetlo, rasu itd. Mnogi ljudi ne prepoznaju znakove obiteljskog zlostavljanja jer većina ljudi samo fizičku agresiju smatra nasiljem. U stvarnosti, nasilje u intimnim ili obiteljskim odnosima  može poprimiti različite oblike osim fizičkog: psihičko, emocionalno, ekonomsko, socijalno i seksualno. Nasilno ponašanje ima vrlo širok raspon težine, počevši od omalovažavajućih komentara do ekstremnog fizičkog nasilja, pa čak i ubojstva. Uobičajeno je da u početku dolazi do izoliranih i rijetkih činova nasilja od strane partnera nakon čega slijede isprike i žaljenja – nasilna strana smišlja isprike (stres, alkohol itd.) i obećava da se to više neće ponoviti.

Postoje tri glavna mita o obiteljskom nasilju među lezbijskim i gay parovima.

• Prvi je da ga nema.
• Drugi je da je nasilje recipročno.
• Treće je da je zlostavljanje manje ozbiljno.

Istina je da je prevalencija obiteljskog zlostavljanja ista među heteroseksualnim parovima i LGB (lezbijskim, gej, biseksualnim) parovima. Postoji razlika u moći između grupa, a težina zlostavljanja nije povezana sa spolnom orijentacijom.

Kako LGBTIQ+ osobe često doživljavaju odbacivanje od strane vršnjaka i obitelji, izložene su većoj izolaciji, što otežava traženje pomoći i podrške u situaciji zlostavljanja. U LGBTIQ+ vezama spolna orijentacija/rodni identitet može funkcionirati kao „sredstvo zlostavljanja“ u rukama partnera, postoje slučajevi kada se prijeti partnerima/icama da će ih se autati (engl. out-ati) ili ih se onemogućava da naprave coming out.

LGBTIQ+ identitet otežava žrtvama da zatraže pomoć jer se boje da će biti osuđene i odbačene. Uznemirujuć je podatak da su trans žene, posebno seksualne radnice, izložene velikom riziku od nasilja od strane partnera ili klijenata, a prijave su još uvijek vrlo rijetke i procjenjuje se da je tek 4% posto žrtava prijavilo policiji ili potražilo neku drugu pomoć. Druga visokorizična skupina su LGBTIQ+ djeca i mladi čija ih obitelj zlostavlja zbog njihove spolne orijentacije i rodnog identiteta.

Zločini iz mržnje

Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. U većem dijelu Europske unije, činovi nasilja prema nekoj društvenoj skupini zakonski su klasificirani kao zločini iz mržnje, što je otegotna okolnost te se podrazumijevaju strože kazne u slučaju presude. U nekim se zemljama ovakvo zakonodavstvo proteže i na verbalno zlostavljanje, pored fizičkog nasilja. Osnovno kazneno djelo može biti bilo što što je zabranjeno kaznenim zakonom, a djelo postaje zločin iz mržnje kada je žrtva odabrana na temelju stvarne ili percipirane pripadnosti ili povezanosti s nekom skupinom (npr. osoba je napadnuta jer napadač za nju misli da je Srpkinja, gej, Rom i dr.). Za počinitelje, ovakva djela služe kao poruka cijeloj skupini da nitko od „njih“ nije dobrodošao i nije siguran u društvu, što smanjuje osjećaj sigurnosti kod LGBTI+ osoba te rezultira time da skrivaju svoje identitete u strahu za život.

Zločini iz mržnje protiv LGBTIQ+ osoba i dalje su prisutni diljem Europe. Europsko istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava (2019.) pokazalo je da je 11% LGBTI+ osoba doživjelo fizičke ili seksualne napade zbog svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta, a 38% ih je zbog toga doživjelo uznemiravanje.

Žrtve koje su doživjele nasilne fizičke zločine iz mržnje vjerojatno će doživjeti više psihičkih problema nego žrtve drugih nasilnih zločina (APA 2017.). Točnije, žrtve kaznenih djela koja su motivirana predrasudama imaju veću vjerojatnost da će doživjeti posttraumatski stres, strah za sigurnost, depresiju, tjeskobu i ljutnju. Nadalje, čak i samo svjedočenje diskriminaciji vlastite skupine može dovesti do određenih psiholoških problema, osjećaja da smo u opasnosti i nižeg samopoštovanja.

Zločini iz mržnje nanose bol i patnju kako samom pojedincu/samoj pojedinki tako i cijeloj zajednici.

Govor mržnje

Govor mržnje je usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Prema definiciji Agencije Europske unije za temeljna prava: „Govor mržnje odnosi se na poticanje i ohrabrivanje mržnje, diskriminacije ili neprijateljstva prema osobi, motivirano predrasudama prema njoj zbog određene karakteristike, na primjer, spolne orijentacije ili rodnog identiteta“. Govor mržnje nastoji promicati i opravdati mržnju i neprijateljstvo prema LGBTI+ osobama, a može pridonijeti i općoj društvenoj atmosferi: u zajednicama u kojima je govor mržnje prihvaćen ili toleriran vjerojatniji su stvarni napadi na članove/ice određene skupine. Govor mržnje je veliki društveni problem, teško ga je suzbiti, slučajevi se  nedovoljno prijavljuju dok su istovremeno široko rasprostranjeni na različitim platformama.