Transkript: Coming out (Tekst)

Zovem se Mihael Sečen. Imam 43 godine i gej sam. Sada ne skrivam svoju istospolnu orijentaciju, ali nije uvijek bilo tako. Rođen sam u vjerskom okruženju. Čak i kad sam bio dječak, uvijek sam bio malo drukčiji. Ljudi su me smatrali vrlo osjećajnim. I često su govorili: “Trebao si biti djevojčica.” Sjećam se da sam čak i želio da budem djevojčica jer bih onda bio prihvaćeniji kao osoba koja jesam. Nikad se nisam osjećao ugodno. Nikad me nisu zanimali autići ni nogomet. Nisu mi se sviđale igračke za dečke, ono za što kažu da bi se dečkima trebalo sviđati. Zapravo sam se više volio igrati s djevojčicama. Uvijek sam bio drukčiji. To nikad nije bilo dobro prihvaćeno i nikad se nisam baš osjećao dobrodošlo u ovom svijetu.

Onda sam odrastao. Stalno sam bio drukčiji. To je, naravno, postalo očitije kad sam krenuo u školu. Kada sam bio tinejdžer, kad sam imao oko 11 godina, počeo sam shvaćati zašto se osjećam drukčije. Shvatio sam da me privlače osobe koje ne privlače druge dečke i to me izuzetno zbunjivalo. Ono što me još više zbunjivalo, zbog čega sam, rekao bih, bio u strahu bilo je to što sam bio dio te religijske, vjerske zajednice, u kojoj to uopće nije bilo prihvaćeno. To se obeshrabrivalo i čak se smatralo bolešću, nečim što treba izliječiti. Stoga sam u toj okolini zapravo odlučio da će to biti tajna. Bit će to moja priča, skrivena priča i nikome je neću moći ispričati. Za to vrijeme mog odrastanja, kad sam imao oko 14 ili 15 godina, sjećam se da sam bio na sastanku mladih na kojem je netko govorio o seksualnosti. Iako tema razgovora nije bila istospolna orijentacija, niti im je bila namjera spominjati išta u vezi s istospolnim odnosima, pitao sam predavača: „Što biste učinili da netko sada uđe i kaže: ‘Ja sam gej’?“ I on je bez sekunde oklijevanja, barem sam ja to tako doživio, odgovorio kako bi mu rekao: „Bježi od mene, Sotono!“ I od tog trenutka nadalje zaista sam mislio: OK, ovo onda znači ne samo da sa mnom nešto nije u redu nego sam utjelovljenje zla i nitko to ne smije znati. I tog sam trenutka definitivno odlučio da nitko nikada neće saznati moju tajnu. Izuzetno je bilo teško nositi tu tajnu sa sobom, imati tu tajnu jer ne samo da nisam o tome govorio već sam stalno bio svjestan toga kako gestikuliram, koga gledam. Ako ugledam dečka koji mi se sviđa… Mojim je vršnjacima/kinjama bilo normalno da kažu: „O, ova cura je zgodna“ ili „Stvarno je lijepa“. Ili „Ovaj dečko je zgodan“ i „Dobro izgleda“. Naravno, ako bi ih vidjeli/e na ulici, pratili/e bi ih pogledom. A ja sam uvijek bio svjestan svojih očiju, u kojem smjeru gledaju. Uvijek sam nosio naočale, ali nisam imao one sunčane. Stoga kad sam prvi put dobio sunčane naočale i drugi/e mi nisu mogli/e vidjeti oči, sjećam se osjećaja olakšanja što mogu gledati dečka koji mi se sviđa, koji je zgodan. Toga sam se strašno bojao. Ako otkriju, to bi mogao biti trenutak u kojem ću izgubiti sve. Mogao bih izgubiti obitelj, sve svoje prijatelje. To nije dolazilo u obzir. I baš zato što sam u to doba bio pripadnik te vjerske zajednice, vjernik, bilo mi je važno živjeti život koji sam mislio da trebam živjeti kako bih bio dobra osoba.

Zaista sam se nadao da ću se promijeniti, da mogu promijeniti svoju seksualnost. Tada sam čak i mislio: OK, možda sam biseksualan. Ali, opet zbog vjerske okoline u kojoj sam bio, seks prije braka nije dolazio u obzir, pa tako nije dolazilo u obzir ni pokušati, testirati da li bi me žene mogle privući ili ne. Odlučio sam se oženiti. Nisam htio biti sam. Nekako sam došao do toga što bi mi se zaista svidjelo kod osobe s kojom bih želio biti. I zaljubio sam se u ženu. To je stvarno teško objasniti jer tek kad sam si dozvolio da budem tko jesam i nakon što sam se autao kao gej osoba, tek tada sam shvatio što zapravo znači biti zaljubljen. Rekao bih da mi se možda jako sviđala kao osoba. Sprijateljili smo se, zbližili i počeli izlaziti. I tako sam se oženio. Nakon nekoliko godina odlučili smo imati dijete. Bojao sam se kako će ispasti ako se ikada budemo razveli. No otprilike nakon dvije godine braka počeo sam upadati u depresiju. I pokušavao sam se nositi s njom. Srećom, šest mjeseci prije vjenčanja rekao sam svojoj budućoj supruzi da osjećam privlačnost prema istom spolu i da ne znam što to znači. Oboje smo mislili da to možda možemo promijeniti. Ako dovoljno volimo jedno drugo, to će se moći promijeniti. Ona je znala da se mučim s tim. Borio sam se s neprihvaćanjem samog sebe. Pokušavao sam s njom razgovarati o tim depresijama u koje sam upadao. Znala je zašto sam deprimiran i što se događa. Uvijek smo pokušavali iznaći načine da me izvučemo iz depresije. I nekako smo uspijevali. Ali depresije su se vraćale svake godine i svake su godine bile sve teže i teže. I sve je teže bilo nositi se s činjenicom da se zapravo skrivam i čuvam tu veliku tajnu. Taj osjećaj velike praznine. Kasnije sam čak shvatio… Naravno, naš je seksualni život sve više i više patio. Sve mi je teže i teže bilo spavati sa suprugom. I kasnije sam shvatio da imam neke simptome. Dugo vremena nisam mogao podnijeti da me žena dotakne. Imao sam neke simptome kao da su me silovali. Ne da me moja žena silovala. Tjerao sam se da radim nešto što mi zapravo baš nije bilo ugodno. I to mi je više bila kao obaveza nego nešto što zaista želim i u čemu uživam.

A onda sam upoznao tog tipa koji je radio za zajednicu. Na radnom mjestu nije skrivao svoju seksualnost. A ja sam se istovremeno pitao: Da li da si oduzmem život? Bi li ljudima bilo lakše podnijeti moju smrt nego činjenicu da sam gej? I tu mi se zbog njega zapravo postavilo drukčije pitanje: bi li bilo moguće raditi smisleni posao, posvetiti život nečemu u čemu uživam i otvoreno biti gej? I tu je zapravo počeo proces mog odlučivanja da ću imati coming out, a isto tako i proces mog coming out-a. Bilo je tu puno straha. Nisam znao kako će ljudi reagirati. Doista sam očekivao da ću izgubiti sve prijatelje/ice, posebno one koji/e imaju veze s vjerskom zajednicom s kojom sam tada bio povezan. To je bilo strašno doba. Isto tako, moji roditelji… Živio sam s obitelji u kući koju je izgradio moj otac. I očekivao sam da će mi reći da odem iz kuće i da mu se nikad više ne pojavim pred očima. Bilo je pitanje toga da mogu izgubiti sve što imam.

Došavši do točke na kojoj sam zaista odlučio prihvatiti samog sebe, ali uz svijest o tome koliko bi me to moglo koštati, prvo što sam želio postići bio je osjećaj sigurnosti. I za mene to je značilo izgraditi mrežu podrške, znati da postoji barem nekoliko osoba na koje mogu računati, da nisam potpuno sam ako me ostali napuste, ako me roditelji izbace iz kuće u kojoj živim, ako većina prijatelja/ica odluči da ne želi imati ništa sa mnom. Trebalo mi je barem nekoliko osoba koje će biti uz mene. I trebao sam znati da neću biti potpuno sam. Prije svega, bilo mi je vrlo važno imati tu prijateljicu koja je sa mnom bila u cijelom procesu. I to je zapravo prijateljica koja je bila prva osoba na cijelom svijetu koja je saznala da sam gej kada sam imao 21 godinu. I ona je opet bila tu kada sam imao 36 godina i kad sam odlučio autati se. To je isto nešto što mi je otežavalo. Imam 36 godina i za mnoge sam ljude cijeli život živio u laži. I za mene je bilo tako. Živio sam u djelomičnoj laži o tome tko sam. Pokušavao sam živjeti heteroseksualni život. Imao sam djecu. Bio sam preplašen. Što će se dogoditi djeci, kako će razvod na njih utjecati kad do njega dođe? U glavi mi se vrtjelo tako mnogo pitanja. Dakle, imao sam tu prijateljicu. Kad sam bio na putovanju i upoznao tog gej tipa u Novom Zelandu, moj brat je, srećom, bio sa mnom i odlučio sam da ću mu se autati. Njegova reakcija bila je nevjerojatna. Pružio mi je izuzetnu podršku. A kada sam se vratio u Hrvatsku, nekim sam prijateljima/icama otvoreno rekao da sam gej. Nekoliko njih postalo je mojim saveznicima/icama i bili/e su uz mene dok sam prolazio proces coming out-a.

Zaista je tada bilo teško i meni i mojoj ženi prolaziti taj proces. Stvarno sam pokušavao razumjeti bol koju je moja žena osjećala, brinuti se o njoj i njezinim osjećajima i također voditi računa o ljudima kojima sam rekao. Sjećam se da mi je bilo izuzetno teško autati se. U početku sam plakao svaki put kad bih počeo o tome govoriti. To je tada bilo jako teško, no danas je sasvim drukčije. Ali i kad sam rekao roditeljima, imao sam cijeli sustav podrške. Brat je bio uz mene, prijateljica je bila uz mene. To je bilo vrlo važno jer moji roditelji nisu baš dobro reagirali, posebno moj otac. To sam teško podnio. Zato što sam bio na tom putovanju, tata je počeo govoriti o tome kako su mi isprali mozak. I da to ne može biti istina jer imam dvoje djece. Ali i on je nakon nekog vremena promijenio mišljenje. Nakon otprilike šest mjeseci nazvao me i rekao da želi sa mnom razgovarati. I rekao mi je da me voli bez obzira na sve. Polako jest postalo lakše.

Moram reći da je najteži dio bio razvod i briga za djecu, posebno za kćer jer je tada imala oko osam godina i bilo nam je važno da zna da nije ona razlog; da je sjajna takva kakva jest i da je još uvijek volimo. I da neće izgubiti roditelje, već će oba roditelja biti tu. I onda je tu, naravno, i priča s mojom suprugom. Mislim da je moja žena rekla nešto vrlo važno. Rekla je: “Znaš, kao prijateljica želim da budeš sretan i da se prihvatiš kakav jesi. I kao prijateljica te želim podržati. Ali kao tvoja žena izuzetno sam ljuta na tebe.” I zaista sam joj pokušao dati slobodu da bude ljuta jer znam da nije bilo lako i razumio sam da joj nije lako. Ali jako sam ponosan na to kako smo se ponijeli u cijeloj situaciji – i u razvodu i s djecom – i na to što smo još u dobrim odnosima kao roditelji svoje djece. Tu smo za djecu. Možemo provoditi vrijeme zajedno i razgovarati jedno s drugim, što je vrlo važno.

I sada se postavlja pitanje je li bolje biti out ili ne. Ja bih rekao da je definitivno puno bolje biti out. Sjećam se kad sam konačno imao coming out, kad sam se već autao nekolicini osoba i obitelji. To prvo ljeto, sjećam se da sam rekao prijateljima/icama: “Osjećam se kao da konačno mogu disati. Kao da zapravo duboko udišem prvi put u životu.” A razlog je bila ta ogromna tajna, koja je bila kao ogromni kamen koji mi leži ovdje negdje u grudima i tjera me da pazim na to kako se ponašam i što govorim. Tjera me da dobro pazim koga gledam i kuda mi pogled skreće te da pazim na to izgledam li previše gej ako gestikuliram dok govorim. Taj je kamen jednostavno nestao i ja sam se osjećao puno lakše. I čak i sad neću reći da je cijeli taj proces razvoda i brige za djecu… Život mi se preko noći izokrenuo. Napustio sam dom. Počeo sam ispočetka nabavljati stvari kao što su tanjuri, lonci, sve što sam imao. Ali svejedno ne bih ništa mijenjao. Bila je to najvažnija odluka. I sada imam partnera i osjećam se autentično, kao osoba koja jesam. Isto tako mnogo je lakše otkrivati tko sam, tko želim biti i kamo želim ići u budućnosti.