Unutarnji konflikti pojedinih klijenata i klijentica (tekst)

Posebno etičko pitanje koje se može pojaviti u radu s LGB klijentima i klijenticama jest što učiniti kada klijent/klijentica dođe na terapiju sa željom da promijeni svoju seksualnu orijentaciju. To postavlja pitanje kako s jedne strane zadovoljiti etička načela, a s druge poštovati vrijednosti i potrebe klijenta/klijentice. Kako psiholog/psihologinja može pristati na „promjenu“ klijentove ili klijentičine seksualne orijentacije poštujući njihov integritet? U Modulu 6 objašnjava se štetnost konverzijske terapije, a znanstveni dokazi sugeriraju da se seksualna orijentacija osobe ne može silom promijeniti.

Kako bi se nosili s tim dilemama, terapeuti i terapeutkinje moraju se upoznati s unutarnjim konfliktima koji LGB osobe mogu doživjeti. Sukobljeni osjećaji mogu se manifestirati izvana ili iznutra, a te manifestacije mogu uključivati:

• anksioznost,
• depresiju,
• nisko samopoštovanje,
• emocionalni stres,
• osjećaj usamljenosti.

Izvor konflikta može biti:

• heteroseksizam društva i negativne asocijacije koje ono ima na homoseksualnost,
• kulturni kontekst u kojem se osoba nalazi: seksualne orijentacije različite od heteroseksualne mogu se izričito osuđivati; heteroseksualnost može u marginaliziranim skupinama biti izvor privilegija; ili pak pripadnost jednoj skupini može značiti isključenost iz druge zbog kulturnih razlika,
• religija: većina religija je heteroseksistička i jasno izražava negativne ili neprijateljske stavove prema homoseksualnosti i LGB osobama i odnosima (no postoje neke vjerske skupine i zajednice s naprednim pogledima i stručnjak odnosno stručnjakinja za mentalno zdravlje trebaju biti upoznati s njima).

Kulturna ili vjerska sredina iz koje osoba dolazi može biti središnji dio njezina identiteta ili jedini izvor socijalne podrške, a ako se one ne mogu uskladiti sa seksualnom orijentacijom same osobe, može doći do intrapersonalnih konflikata, pri čemu se nekim osobama „uklanjanje“ neželjenog dijela sebe čini kao lakša opcija.

S obzirom na postojeće dokaze o velikoj štetnosti konverzijske terapije i ideologija, neprofesionalno je i neetično nuditi takve terapijske ishode. Što onda napraviti kada klijent/klijentica želi promijeniti seksualnu orijentaciju? Psiholozima i psihologinjama sugerira se da zauzmu relativno neutralan stav kojim ne prihvaćaju zahtjev za promjenu seksualne orijentacije osobe, ali ostaju otvoreni i normaliziraju osjećaje koje klijent ili klijentica imaju o svojoj seksualnoj orijentaciji jer ako preoštro izraze svoje stajalište o konverzijskoj terapiji, klijent ili klijentica mogu se osjetiti povrijeđeno i potražiti takvu terapiju negdje drugdje. Prije dogovora o željenom ishodu, terapeuti/terapeutkinje trebaju istražiti sljedeće:

• klijentove/klijentičine predrasude vezane uz seksualnost,
• intrapersonalne i interpersonalne konflikte koji se nalaze u pozadini želje za promjenom seksualne orijentacije,
• predodžbu prihvatljivog identiteta ili načina života.

U takvim situacijama terapeut/terapeutkinja ima psihoedukacijsku ulogu i može pružiti informacije o konverzijskoj terapiji, seksualnoj orijentaciji itd. Moglo bi biti korisno gledati na postavljanje ciljeva terapije kao na dinamičan proces i najprije pokušati postići klijentovo/klijentičino bolje razumijevanje sebe (ne samo u vezi s njihovom seksualnom orijentacijom). Ako klijent ili klijentica nisu skloni ovoj soluciji i zaista žele pomoć terapeuta odnosno terapeutkinje u promjeni svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, terapeut/terapeutkinja može zatražiti ponovni susret ili predložiti klijentu odnosno klijentici da se vrate na terapiju kada više ne budu tako sigurni da žele promjenu i kada dođe do kolebanja u osjećajima i mislima vezanima uz tu želju.

Manifestacije internalizirane homofobije

Kako se o temi internalizirane homofobije raspravlja u Modulu 5, ovdje se usredotočujemo na njezine kliničke aspekte. Internalizirana homofobija i transfobija mogu biti središnja klinička tema u radu s LGBTIQ+ osobama i mogu uzrokovati različite probleme kao što su:

• niže samopoštovanje
• sumnja u sebe
• poremećaji u samoprihvaćanju, koji mogu sezati do vrlo negativne predodžbe o sebi
• mržnja prema sebi
• depresija
• destruktivno ponašanje (npr. zlouporaba opojnih sredstava, samoozljeđivanje, samoubojstvo).

Kako bi se utvrdio stupanj internalizirane homofobije ili transfobije terapeut ili terapeutkinja trebaju od klijenta/klijentice tražiti – i omogućiti im – da izraze negativne misli o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Biti afirmativan ne znači samo govoriti o pozitivnim aspektima, već baviti se i negativnim osjećajima koje klijenti/klijentice imaju u vezi sa svojim rodom i seksualnošću te prihvaćati te osjećaje. No omogućavanje klijentu odnosno klijentici da izraze takve osjećaje ne znači da na njih morate vršiti pritisak jer bi to mogli doživjeti kao iskazivanje homofobije ili heteroseksizma s vaše strane. U radu na takvim temama treba uzeti u obzir činjenicu da je teško artikulirati negativne osjećaje prema svojoj skupini, koja je ionako već marginalizirana.

Kao što slijedi iz gore navedenog, klijenti i klijentice obično ne dolaze na terapiju s temom internalizirane homofobije ili transfobije, već s drugim problemima, kao što je npr. zlouporaba opojnih sredstava. Terapeuti/terapeutkinje također trebaju biti svjesni mehanizama obrane ega koji bi se mogli aktivirati zbog internalizirane homofobije koju osoba doživljava. Najčešći su:

• projekcija
• racionalizacija
• identifikacija s napadačem
• reaktivna formacija
• poricanje
• potiskivanje.

Psiholozi/psihologinje najvjerojatnije su upoznati s ovim obrambenim mehanizmima, ali dobro je ponovo ih nabrojiti i razgovarati o načinu na koji ti mehanizmi funkcioniraju kada se radi o LGBTIQ+ identitetima.

Zatim, jedan od najčešćih strahova zajedničkih LGBTIQ+ osobama povezan je s negativnim mislima o budućnosti:

• osjećaju se kao da nikada neće imati „normalnu“ obitelj,
• uvijek će biti sami,
• smatraju da je nemoguće imati djecu.

Ovdje je uloga terapeuta/terapeutkinje istražiti sve takve misli s klijentom ili klijenticom, prihvatiti ih kao stvarnost, poštovati klijentove odnosno klijentičine strahove i pomoći im da se s njima nose. Uloga društvenog konteksta od ogromne je važnosti – koji su uzori koji mogu poslužiti kao primjeri pozitivne alternative te koji su sigurni prostori u kojima se osoba može susresti s drugim LGBTIQ+ osobama. Što se tiče samoprihvaćanja, treba procijeniti u kojoj se fazi osviještenosti i prihvaćanja osoba nalazi. Što više normaliziramo njihovu budućnost, to će se bolje osjećati. No ponekad se možemo dovesti u nezgodnu situaciju i obećati im da će sve biti u redu – terapeut odnosno terapeutkinja trebaju se suzdržati od takvih obećanja.