Sustavni i kritički pogled (tekst)

Psihologija i klinička psihologija područja su s dugom tradicijom i teorijskom podlogom koja seže stotinama ili tisućama godina u prošlost. Psihologija se uvelike nastavlja na filozofiju i druge humanističke discipline koje su se počele formirati u davna vremena. O pitanjima kao što je ono o zdravom i sretnom životu ili ulogama ljudi u društvu veliki su umovi razmišljali od antike. Naše kulture i odgoj skrivaju mnogo „odgovora“ na ta pitanja, no mnoge se pretpostavke i mišljenja mogu naći i u psihologijskoj literaturi i istraživanjima.

Korisno je kritički promotriti svoje profesionalno područje i obrazovanje:

• Što podrazumijevaju zdravi razvoj, zdrava seksualnost, zdravi odnosi i veze te zdravi mehanizmi suočavanja?
• Što znači biti odrasla osoba?
• Što je obitelj?
• Koju vrstu stigmatizacije u životima ljudi pojačavaju binarne podjele na nezdrave i zdrave, lude i mentalno zdrave?
• Koje društvene sustave i sustave ugnjetavanja psihološke teorije podržavaju ili se njima ne bave?

Fokus terapije obično je osoba i u terapiji se često ne bavimo društvenim sustavima i procesima ni ublažavanjem njihova utjecaja. Ako se tim sustavima ne bavimo, terapijski odnos može na koncu ojačati predrasude i ugnjetavanje koji su temeljni uzroci internaliziranih fobija.

Također, da bi se stvarno razumjele potrebe različitih skupina u pogledu mentalnog zdravlja, profesionalne osobe moraju razumjeti kulturne i društvene silnice koje utječu na te skupine i na načine na koje ih drugi percipiraju. Vrlo je teško odvojiti izazove mentalnog zdravlja LGBTIQ+ osoba od društvenih sustava, kulture i politike. Stoga je važno potaknuti kliničke psihologe i psihologinje da razmisle o pretpostavkama koje prožimaju njihov rad i struku i pomoći im da razmišljaju izvan okvira intrapersonalnih i interpersonalnih odnosa te da nauče i uspostave refleksivni proces koji mogu kontinuirano provoditi.

Ovdje navodimo nekoliko takvih duboko usađenih pretpostavki, ali sami se možete domisliti i drugih:

Prevladavanje heteroseksizma i cisnormativnosti

Heteroseksizam je sustav vrijednosti koji daje prednost heteroseksualnosti i pretpostavlja da je ona zadana, najprikladnija i moralno najprihvatljivija seksualna orijentacija, dok su sve ostale seksualne orijentacije označene kao nenormalne, nepoželjne i nezdrave. Heteroseksizam i cisnormativnost su opresivni i negativno utječu na LGBTIQ+ osobe.

U temeljima mnogih psiholoških škola i tradicija nalaze se heteroseksistička uvjerenja, a mnoge heteroseksističke predodžbe smatraju se znakovima mentalnog zdravlja i napredovanja; na primjer ženstvena i muževna ekspresija, dugotrajne veze, brak i želja za djetetom norme su zdravog funkcioniranja u mnogim terapijskim školama i metodama.

Heteroseksizam se u radu psihologa/psihologinje može pojaviti čak i nenamjerno, a može utjecati na odnos terapeuta/terapeutkinje i klijenta/klijentice i njihovo međusobno povjerenje. Afirmativni praktičari i praktičarke svjesni su vlastitih predrasuda i stereotipa te rade na njima kako bi svim klijentima i klijenticama omogućili sigurno okruženje. Kako bi se heteroseksizam prevladao, važno je da praktičari/praktičarke budu svjesni vlastitih stavova i mišljenja o LGBTIQ+ temama.

Svijest o vlastitim predrasudama i sustavima vrijednosti te, posljedično, svijest o ograničenjima vlastite profesionalne kompetencije pokazatelj su profesionalnog integriteta. Od psihologa odnosno psihologinje očekuje se da budu u stanju odlučiti mogu li na tim pitanjima raditi u superviziji ili bi klijenta/klijenticu trebalo uputiti drugom terapeutu ili terapeutkinji.

Biopsihosocijalni okvir: hvatanje u koštac s uzročno-posljedičnim modelom razmišljanja

U ovom se dijelu  naglašava važnost biopsihosocijalnog modela u pružanju učinkovite pomoći LGBTIQ+ osobama. Najvjerojatnije već poznajete ovaj model i upotrebljavate ga u svakodnevnom radu, no to uvelike može ovisiti i o vremenu kada je netko studirao.

Dijagnostički pristup u kliničkoj psihologiji može nagnati psihologe/psihologinje da ljudsko funkcioniranje vide kao uzročno-posljedičnu strukturu, što može biti plodno tlo za predrasude. Jedna od predrasuda pristrano je stajalište o binarnoj podjeli na „zdravo“ i „nezdravo“: „zdrava“ ličnost i funkcioniranje smatraju se zadanim i neizbježno će se formirati ako su okolnosti razvojnog procesa prosječne ili „normalne“, dok „nezdrava“ ličnost i funkcioniranje predstavljaju odstupanje od zadanog i uzrokovani su različitim čimbenicima.

U stvarnosti i prilagođeno i neprilagođeno funkcioniranje uzrokovani su mnogim međusobno povezanim čimbenicima; sve vrste ljudskog funkcioniranja proizlaze iz složenih i isprepletenih bioloških, psiholoških i društvenih mehanizama. Stručne bi osobe trebale biti svjesne tih predrasuda i odnositi se prema svakom aspektu i varijanti ljudskog funkcioniranja kao prema prirodno raznolikim posljedicama složenih biopsihosocijalnih procesa.

Još jedna predrasuda koja se može formirati na temelju uzročno-posljedičnog modela razmišljanja jest povezivanje traume sa seksualnim i rodnim identitetom: mnogi psiholozi i psihologinje smatraju da su različiti elementi neprilagođavanja normama i negativna iskustva iz klijentove ili klijentičine prošlosti uzrok njihove nenormativne seksualnosti i roda.

U stvarnosti osoba može imati težak odnos s očinskom figurom ili biti žrtva spolnog nasilja a da su njezina nenormativna seksualna i rodna iskustva ili identitet neovisni o tome. Čak i ako neki istraživači i istraživačice pronađu korelaciju između negativnih iskustava i nenormativnih identiteta, profesionalne osobe moraju biti oprezne kako ne bi pobrkale korelaciju i uzročnost.

Pomaganje osobi da se oporavi nakon što je doživjela negativno iskustvo ne podrazumijeva da će se njezin identitet bolje uskladiti s normama niti da se to treba dogoditi. Iako se traume i izazovi koji proizlaze iz stigmatiziranih identiteta koji se ne prilagođavaju normama mogu donekle preklapati (na primjer trauma može povećati učinke LGBTIQ+ stigmatizacije na osobu i obrnuto), ova dva izazova pripadaju različitim vrstama problema za koja je potrebna stručna pomoć. Suočavanje s jednim može ublažiti bol drugoga, ali iscjeljivanje traume neće i ne treba promijeniti nečiji temeljni identitet.