Razlozi zbog kojih transrodne osobe posjećuju psihologa/psihologinju mogu biti sljedeći:
Trans klijenti i klijentice najranjiviji su dio LGBTIQ+ populacije (više informacija možete naći u Modulu 2), a mogu imati više komorbiditeta (depresija, anksioznost, suicidalne misli i granični poremećaj ličnosti).
Prema iskustvima trans osoba, psiholozi i psihologinje ili nemaju znanja i stoga ne mogu razumjeti neke aspekte klijentova/klijentičina identiteta ili koriste klijenta odnosno klijenticu kao izvor informacija i skloni su ignorirati izvorni cilj radi kojeg su oni došli na terapiju.
S obzirom na vrlo velike individualne razlike unutar trans zajednice, važno je da se terapeut odnosno terapeutkinja ne drže identitetskih kategorija, već da dopuste klijentu ili klijentici da sami objasne i upotrijebe vlastite definicije. Seksualna orijentacija i rodni identitet dva su različita pitanja i treba ih rješavati odvojeno. Seksualna orijentacija možda ne predstavlja problem za trans klijenta ili klijenticu, ali postoje slučajevi kada može biti u središtu interesa, na primjer ako na nju utječe tranzicija, pa se klijent/klijentica mora pozabaviti „novim“ heteroseksualnim ili LGB identitetom. Iako seksualna orijentacija možda nije trans klijentu/klijenticu problematična, sama seksualnost često je tema sadržana u rodnom identitetu osobe. Osjećaji privlačnosti i seksualna želja mogu – među mnogim drugim čimbenicima – utjecati na klijentov/klijentičin rodni identitet, a i sami klijent ili klijentica mogu biti u potrazi za seksualnim iskustvima koja bi mogla potvrditi njihov osjećaj sebe.
Na primjer, osoba koja se identificira kao trans žena možda će svoj rod moći potpuno doživjeti samo s osobom čija je ekspresija naglašeno muževna. Dakle, iako je seksualna orijentacija odvojena od rodnog identiteta, psiholog odnosno psihologinja trebaju se baviti i seksualnošću u terapijskom procesu te pokazati da su otvoreni prema toj temi i da im je ugodno o njoj raspravljati.
Trans klijentima/klijenticama njihovo je tijelo sredstvo samoekspresije i samoreprezentacije. Rodno izražavanje i rodne karakteristike dvostruki su koncept: oni su i izraz unutarnjeg svijeta osobe, ali i točka interakcije između drugih i sebe, odnosno „vanjština“ na temelju koje drugi ljudi oblikuju svoje dojmove o osobi. Moći se izraziti i biti percipiran/percipirana u skladu s vlastitim identitetom jednako su važni. Stoga mogu postojati elementi rodnog izražavanja koji uglavnom služe tome kako bi osigurali da drugi ljudi ispravno percipiraju osobu, a mogu postojati i oni koji se više odnose na unutarnje želje osobe. Teško je pronaći pravu ravnotežu između stavljanja naglaska na tuđi doživljaj osobe i pridavanja važnosti vlastitim tjelesnim iskustvima, stoga može doći i do slučajeva u kojima s klijentom ili klijenticom treba razgovarati i o perfekcionizmu ili opsesiji za usklađivanjem s normom.
Trans osobe mogu osjećati „pritisak“ da se u slučaju podvrgavanja ekstenzivnijim zahvatima u procesu tranzicije rezultat mora isplatiti, odnosno da mora biti u skladu s rodnim normama društva. Jačina tih osjećaja može osobi otežati proces.
U svakoj mogućoj situaciji u kojoj bi trans osoba mogla doći na terapiju, bitno je da psiholog/psihologinja ne negira njezina iskustva, nego potvrdi njihovu važnost te podupre načine na koje se osoba identificira i izražava svoj identitet.
Važna napomena: što se tiče medicinskih postupaka i postavljanja dijagnoze, svaka zemlja ima različite pravne i zdravstvene protokole, stoga pružite valjane informacije sudionicima i sudionicama. Na primjer, u Mađarskoj ni klinički psiholozi/psihologinje ni psihoterapeuti/psihoterapeutkinje ne mogu postaviti službenu dijagnozu; to mogu samo psihijatri/psihijatrice, iako procjenu radi psiholog/psihologinja.
Rodna disforija
Transrodnost nije bolest, no važno je prepoznati da konfuzija rodnog identiteta osobi često uzrokuje psihološki stres. U većini zemalja rodna disforija službena je dijagnoza iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika DSM-V koja je osobi potrebna kako bi dobila medicinsku podršku za tranziciju. Međutim, kliničari i kliničarke trebaju znati da u nekim slučajevima stupanj stresa može biti toliko velik da takvo stanje treba smatrati poremećajem te da će klijentima/klijenticama trebati daljnja pomoć.