Internalizirana homofobija/bifobija/transfobija (Tekst)

Negativni društveni stavovi svakodnevno utječu na živote LGBTIQ+ osoba, što može rezultirati procesom internaliziranja stigme povezane sa spolnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom. Kada lezbijke, gejevi, biseksualne i rodno  varijantne osobe internaliziraju negativne stavove društva i razviju negativne osjećaje i stavove prema vlastitom identitetu, govorimo o internaliziranoj homofobiji, bifobiji ili transfobiji. Usvojena (internalizirana) homofobija, bifobija ili transfobija očituju se kroz osjećaje krivnje i srama, nelagodu vezanu za otkrivanje spolne orijentacije ili rodnog identiteta, nisko samopoštovanje, uvjerenje da je osoba inferiorna u odnosu na druge, moralnu i vjersku osudu, itd. Internalizirana homo/bi/transfobija uključuje: uznemirujuće, neugodne i negativne osjećaje prema sebi kao geju, lezbijki, biseksualnoj ili nebinarnoj osobi, obezvrjeđivanje, iskrivljeno poimanje i negativne stavove prema istospolnoj orijentaciji, biseksualnosti i/ili trans osobama, negativne moralne stavove prema LGBTIQ+ osobama, nedostatak povezanosti s LGBTIQ+ zajednicom, toleranciju diskriminirajućeg postupanja prema drugima, iracionalno potkopavanje vlastitih intimnih odnosa,  poricanje svoje spolne orijentacije, itd.

Religija

Internalizirana homo/bi/transfobija također može biti usko povezana s vjerskim okruženjem i uvjerenjima, posebno u kontekstu religija koje ne prihvaćaju LGBTI+ osobe ili ih osuđuju. Neka istraživanja sugeriraju da je razina internalizirane homofobije viša za osobe koje su religiozne nego za one koje to nisu.

U kontekstu istočne Europe, gdje je kršćanstvo uglavnom dominantna religija, LGBTIQ+ vjernici i vjernice često odrastaju učeći se da je njihova drugačija spolna orijentacija ili  rodni identitet grijeh, grozota, protiv Božjeg izvornog nauma i prijetnja vječnom životu.  Stoga se istospolna privlačnost i/ili rodna nenormativnost doživljavaju kao problematične i neprihvatljive. Neke vjerske skupine potvrdit će sam ne-heteroseksualni identitet, ali će osuditi ljude koji „žive gej načinom života“. Za većinu religioznih konzervativaca obeshrabruje se proces prilagodbe spola ili život u rodu drugačijem od spola pripisanom pri rođenju.

LGBTIQ+ vjernici i vjernice internaliziraju sram, sliku grešnosti i nedostojnosti koja im se nameće. Mogu se percipirati kao „niža ljudska bića“. Mržnja prema sebi može se manifestirati u dubokom emocionalnom sukobu i dovesti do fizičkog samoozljeđivanja.

LGBTIQ+ vjernici i vjernice razlikuju se u suočavanju s prihvaćanjem svoje spolne orijentacije/rodnog identiteta. Što je vjerska skupina s kojom je osoba povezana konzervativnija, odluka može biti drastičnija. Velik broj ljudi odlučuje ostati skriveno i potisnuti svoju seksualnost ili se odluče za takozvanu „reparativnu (ili konverzivnu) terapiju“. (Potičemo Vas da dalje razmotrite temu „reparativne terapije“ jer ona i dalje predstavlja opasnost, iako ilegalna u nekim zemljama, a uskoro i u Europskoj uniji).

Neki ljudi odluče živjeti dvostrukim životom. Čini se da im to daje neku vrstu olakšanja, ali uskoro stvara kognitivnu disonancu. Pritisak skrivanja identiteta, življenja dvostrukog života i držanja ljudi na distanci može rezultirati depresijom, anksioznošću i drugim oblicima emocionalnog i fizičkog stresa.

Dio LGBTIQ+ vjernika i vjernica može ući u poricanje svog vjerskog identiteta ili čak osjetiti netrpeljivost prema religiji. Čak i kada donesu ovu odluku, gore spomenuti osjećaj krivnje i srama i dalje mogu biti prisutni na svjesnoj ili podsvjesnoj razini jer je osoba internalizirala primljene poruke.

Za procese samoprihvaćanja, coming outa i suočavanja s internaliziranom homo/bi/transfobijom, integracija vjerskog i spolnog identiteta može se smatrati idealnim ishodom. To, međutim, isključuje promjenu vjerske pripadnosti, jer skupina kojoj osoba pripada često ne može prihvatiti drugačije mišljenje o istospolnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. Također, potrebno je da osoba prepozna da je reinterpretacija svetih tekstova moguća i dostupna, iako to u početku može smatrati prijetećim. Kada govorimo o istočnoeuropskim zemljama, treba spomenuti da pronalazak afirmativne crkve može biti izazov, jer ih vrlo malo postoji u tim zemljama ili ih uopće nema. Također je općenito ograničena dostupnost sadržaja o revizionističkoj teologiji ili queer teologiji na njihovom jeziku. U tom slučaju, stručna osoba se može obratiti vjerskim LGBTIQ+ organizacijama/grupama za više informacija ili uputiti klijenta ili klijenticu na njih.