Manjinski stres (Tekst)

Stres je normalna pojava, bilo da se radi o nekom značajnom događaju (npr.  smrt bliske osobe) ili svakodnevnom životu (npr. gužva u prometu). Općenito, stres se može definirati kao stanje poremećene psiho-fizičke ravnoteže koju osoba doživljava zbog nekog oblika percipiranje prijetnje (fizičke, psihološke ili društvene) usmjerene prema samoj osobi ili prema voljenoj osobi (Havelka, 1998). Osim općih stresnih situacija kojima su izloženi svi ljudi, LGBTIQ+ osobe također se suočavaju sa svakodnevnom stigmom, predrasudama i diskriminacijom, što stvara kronično stresno okruženje. Prema Meyeru (2003.) LGBTIQ+ osobe doživljavaju manjinski stres koji se definira kao kronična razina stresa uzrokovana predrasudama, diskriminacijom, nedostatkom socijalne podrške i drugim čimbenicima s kojima se suočavaju osobe koje pripadaju manjinskoj grupi niskog statusa. Podređeni položaj LGBTIQ+ osoba dovodi do povećanog broja stresnih događaja kao što su nasilje, diskriminacija ili zlostavljanje, koji su povezani s nižim samopoštovanjem, nesigurnošću te fiziološkim i psihološkim iskustvom stresa.

Model manjinskog stresa za lezbijke, gejeve i biseksualne osobe

Model manjinskog stresa, koji je razvio Meyer (2003.), pokušaj je razjašnjavanja procesa kroz koji društveni stres uzrokuje lošije mentalno zdravlje kod lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba. Model se temelji na dvije pretpostavke:

1. Stres je društveni; postoje objektivni vanjski stresni događaji i uvjeti koji se pojavljuju kao posljedica heteroseksizma i koji stvaraju neprijateljsko okruženje za lezbijke, gejeve i biseksualne osobe.
2. Postojanje ovih stanja dovodi do lošijeg mentalnog zdravlja.

Slika 1. Meyerov model manjinskog stresa (prema Meyeru, 2003., str. 253)

Okolnosti u okruženju odnose se na društveni kontekst u kojem živi i razvija se osoba s manjinskim statusom. Ovaj kontekst utječe na pozitivne i negativne ishode za mentalno zdravlje lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba pomoću distalnih i proksimalnih izvora manjinskog stresa. Dakako, tu se ne smije zaboraviti utjecaj općih stresora za sve ljude. Karakteristike manjinskog identiteta, individualni i grupni (kroz zajednicu) načini suočavanja i socijalna podrške predstavljaju medijatore (posrednike) između direktne veze distalnih i proksimalnih stresora i mentalnog zdravlja. Socijalna podrška i socijalni identitet često se uzimaju kao „zaštitni slojevi“ (tzv. „tampon zone“) koji smanjuju negativne učinke stresa na zdravlje. Manjinski identitet ima višestruke učinke, određuje hoće li netko tko živi u određenom društvenom kontekstu biti izložen distalnim i proksimalnim stresorima, a također određuje i njihov utjecaj na mentalno zdravlje.

Središnji elementi modela su distalni i proksimalni stresori koji mogu biti akutni i kronični izvori stresa. Objektivni stresori koji dolaze izvana i ne ovise o subjektivnoj procjeni osobe predstavljaju distalne stresore (npr. iskustvo diskriminacije, nasilja, zlostavljanja). Proksimalni stresori subjektivnije su prirode i povezani su s identitetom samih lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba. Neki od relevantnijih proksimalnih stresora su očekivanje odbacivanja od strane drugih ljudi, prikrivanje vlastitog identiteta i internalizirana homofobija.

Model manjinskog stresa razvijen je posebno za cisrodne neheteroseksualne osobe (tj. lezbijke, gejeve i biseksualne osobe), no nedavno je empirijski primijenjen na transrodne osobe (Bockting et al., 2013.; Scandurra et al., 2017). Utvrđeno je da često doživljavanje nasilja i diskriminacije transrodne osobe dovodi do toga da usmjere negativne društvene stavove prema sebi, dok se istodobno razvija otpornost kao suprotstavljanje društvenoj stigmi ukorijenjenoj u društvu koje diskriminira na temelju rodnog identiteta.