Kritične situacije (Tekst)

Često chat/linije za krizne situacije mogu kontaktirati LGBTIQ+ osobe kada su suočene s akutnim i neposrednim problemima. Vrlo je važno da u tim kritičnim situacijama  operater/ka bude izravan/na. Neposredna kriza zahtijeva djelovanje, manje usredotočenosti na emocije, a više koncentracije na sljedeće korake i dostupne opcije. Cilj krizne intervencije je rješavanje neposrednog problema razvojem akcijskog plana te ublažavanje nagomilanog stresa i tjeskobe. Važno je naglasiti da nisu svi razgovori o suicidalnim mislima, nasilju, zlostavljanju ili samoozljeđivanju neposredni.

Ako je situacija kritična, operater/ka  prelazi iz pasivne uloge i preuzima kontrolu nad razgovorom. Ponekad se netko suočava sa situacijama s kojima se nikada ranije nije susreo. Zbog ovakvih kriza osoba se osjeća nemoćnom i preplavljeno osjećajima. Kod mnogih ljudi ove krize uzrokuju narušavanje sposobnosti racionalnog razmišljanja uslijed pojačanih emocija. U kritičnim situacijama ljudi se spontano obraćaju drugima za utjehu, podršku, razumijevanje i zaštitu. Ako osoba razgovara ili chata s operaterom/kom,  onda postoji nada. Trebaju  pomoć.

Procjena situacije je ključna. Akutne i neposredne situacije mogu biti:

• Osoba ima specifične planove za samoubojstvo ili je u procesu pokušaja samoubojstva.
• Osoba je podvrgnuta nasilju u obitelji ili će biti izložena nasilju ili drugim vrstama zlostavljanja ako joj se ne pruži pomoć.
• Osoba je teško psihički bolesna.

Planovi za samoubojstvo ili pokušaj samoubojstva

Jedna od važnih kritičnih situaciju koju treba uzeti u obzir je pružanje podrške osobi koja planira samoubojstvo ili je u procesu pokušaja samoubojstva. Operater/ka treba biti u mogućnosti identificirati je li situacija neposredna i akutna. Ako osoba kaže da ima suicidalne misli, operater/ka treba procijeniti koliko su te misli konkretne, ima li osoba specifične planove za samoubojstvo i koliko je osoba daleko otišla u tim razmatranjima. Drugi važan zadatak je istražiti koliko osoba trenutno ima suženo vidno polje, te pokušati proširiti njen trenutni pogled nježno i uz pristanak, koliko je to moguće.

Važno je moći procijeniti neposrednost situacije na temelju informacija koje imate. Čimbenici koji mogu povećati rizik od samoubojstva su:

• Trenutna ideacija, namjera, plan, pristup sredstvima
• Prethodni pokušaj ili pokušaji samoubojstva
• Zlouporaba alkohola i/ili droga
• Trenutna ili prethodna povijest psihijatrijske dijagnoze
• Impulzivnost i slaba samokontrola
• Beznađe – prisutnost, trajanje, ozbiljnost
• Nedavni gubici – fizički, financijski, osobni
• Nedavni otpust iz stacionarne psihijatrijske jedinice
• Obiteljska povijest samoubojstva
• Povijest zlostavljanja (fizičkog, seksualnog ili emocionalnog)
• Popratne bolesti, osobito novo dijagnosticirani problem ili pogoršanje simptoma
• Dob, spol, rasa (starija ili mlađa odrasla osoba, neoženjen, bijelac, muškarac, živi sam)
• Osoba je LGBTIQ+ i izložena homofobiji, maltretiranju, zlostavljanju

Čimbenici koji mogu smanjiti rizik od samoubojstva također se nazivaju zaštitni čimbenici. 

Oni uključuju:

• Pozitivnu socijalnu podršku
• Duhovnost
• Osjećaj odgovornosti prema obitelji
• Djecu u kući, trudnoću
• Zadovoljstvo životom
• Sposobnost testiranja stvarnosti
• Pozitivne vještine suočavanja
• Pozitivne vještine rješavanja problema
• Pozitivan terapijski odnos

Postavljanje pitanja o suicidalnim mislima, namjerama, planu i pokušajima nije lako. Ponekad će osoba započeti chat ili razgovor izravno s temom samoubojstva, ali u većini slučajeva tema se ne proteže odmah od početka. Pitanja o suicidalnim mislima, namjerama ne povećavaju vjerojatnost da će netko prvi put razmišljati o samoubojstvu ili sudjelovati u takvom ponašanju. Zapravo, većina ljudi osjeća olakšanje i podršku kada brižljiv/a, zabrinuti/a operater/ka ili stručna osoba bez osuđivanja izrazi interes za istraživanje i razumijevanje trenutne psihičke boli i uznemirenosti koja ih navodi na razmišljanje o samoubojstvu ili drugom samoozljeđivanju.

Sve suicidalne misli i suicidalne prijetnje potrebno je shvatiti ozbiljno.

Ako operater/ka sumnja da bi osoba mogla imati suicidalne misli, može pitati:

Osjećate li se beznadno u sadašnjosti ili budućnosti? Utvrđeno je da je beznađe – vezano za sadašnjost i budućnost – vrlo snažan pretkazivač suicidalnih misli i autodestruktivnog ponašanja. S beznađem su povezani osjećaji bespomoćnosti, bezvrijednosti i očaja.

Ako da, pitajte…

Jeste li razmišljali o tome da sebi oduzmete život? 

Vjeruje se da u većini slučajeva suicidalne ideacije prethode početku suicidalnog planiranja i djelovanja. Suicidalne ideacije mogu biti povezane sa željom za smrću (namjera) i razlogom ili obrazloženjem za želju za smrću (motivacija). Stoga je bitno istražiti prisutnost ili odsutnost ideacije – trenutno, u nedavnoj prošlosti, i istodobno s bilo kojom promjenom u fizičkom zdravlju ili drugim velikim psihosocijalnim životnim stresom.

Ako da, pitajte….

Kada su Vam se pojavile te misli i imate li plan oduzeti si život? 

Većina ljudi postaje suicidalna kao odgovor na negativne životne događaje ili psihosocijalne stresore koji preplavljuju njihovu sposobnost nošenja sa situacijom i zadržavanja kontrole. Stoga je važno razumjeti što izaziva suicidalne misli i kontekst tih misli.

Jeste li ikada imali pokušaj samoubojstva? Većina ljudi koji pokušaju samoubojstvo ne pokušavaju to ponovno. Međutim, oko 16% pokušaja samoubojstva se ponavlja unutar jedne godine, a 21% se ponavlja unutar 1 do 4 godine. Većina ponovljenih pokušaja koristit će smrtonosnija sredstva u sljedećim pokušajima – povećavajući vjerojatnost većeg morbiditeta ili smrtnosti. Otprilike 2% ljudi koji su pokušali samoubojstvo na taj način skonča unutar jedne godine od pokušaja. Povijest prethodnog pokušaja samoubojstva najpoznatiji je pretkazatelj budućih suicidalnih ponašanja, uključujući i smrti od samoubojstva. Otprilike 8 do 10% pokušaja će na kraju okončati samoubojstvom.

Planirate li se sada ozlijediti?

Ako da, pitajte….

Na skali od 0 do 5, kako biste sada ocijenili svoju namjeru?

Ako je odgovor 3 ili više….

Imate li sada sredstva da sebi naudite? 

Važno je znati da li je osoba počela provoditi plan ponašanjima kao što su isprobavanja, gomilanje lijekova, dobivanje pristupa smrtonosnim sredstvima, pisanje poruke o samoubojstvu itd.

Budući da su sprječavanje samoubojstva i pružanje najučinkovitije podrške jedan od ciljeva chata/hotline linije, operater/ka može izraziti zabrinutost da je život osobe u opasnosti i istražiti neposredne mogućnosti podrške koje su im dostupne (specifične za određenu državu).

Operater/ka može pitati osobu ako želi da on/a kontaktira hitnu službu u njeno ime. Ako osoba kaže da ne želi da se kontaktira hitna služba, operater/ka će ponovno pokušati istražiti razloge zbog kojih je osoba aktivno suicidalna.

Ako osoba nastavi biti aktivno suicidalna, operater/ka će tada još jednom pokušati usmjeriti osobu da dobije hitnu pomoć. Ako osoba pristane poduzeti radnje kako bi se spriječilo njihovo samoubojstvo, operater/ka će s njom istražiti dvije mogućnosti:

Opcija A

Dogovoriti se s osobom da će sama poduzeti hitne mjere.

Operater/ka može dati informacije o nizu hitnih intervencija koje su dostupne suicidalnim osobama, kako slijedi:

• Nazovite hitnu službu na broj 112.
• Obratite se telefonskoj liniji za samoubojstvo (ako je dostupna)

Opcija B

Dobiti pristanak osobe da operater/ka smije poduzeti hitne mjere u njeno ime.

Ako osoba želi da se poduzmu radnje za sprječavanje samoubojstva, ali se ne osjeća sposobnom poduzeti jednu od radnji navedenih u opciji A, operater/ka može ponuditi sljedeće:

• Ostati na telefonu/razgovarati s osobom i nastaviti ju slušati
• Ponuditi da kontaktira hitne službe u ime te osobe

Ako osoba pristane da operater/ka kontaktira hitnu službu u njihovo ime, tada operater/ka treba postaviti sljedeća pitanja i zapisati njihove odgovore:

• “Možete li mi reći gdje ste sada?” ili “Možete li mi reći gdje Vas hitna služba može pronaći?”
• “Kako se zove posljednji grad/mjesto u kojem ste bili?” – saznajte adresu, naziv ulice, znamenitosti i/ili određenu lokaciju
• “Možete li mi dati svoj broj telefona da ga proslijedim hitnoj službi?” – po mogućnosti nabavite broj mobitela, ali bilo koji broj je bolji nego nikakav, jer će to pomoći hitnim službama da pronađu osobu, osobito ako se nalazi u udaljenom ili osamljenom području
• “Možete li mi dati svoje ime da ga proslijedim hitnoj službi? Ne mora biti Vaše pravo ime” – ovo će pomoći hitnim službama da pronađu osobu kada stignu na lokaciju
• “Možete li mi reći kako i gdje ste se planirali ubiti?” – važno je pitati kako biste saznali planira li se osoba ubiti na način koji bi mogao biti opasan za druge ljude, ili za hitne službe, te kako biste mogli identificirati lokaciju osobe

Ako osoba pruži dovoljno detalja koji identificiraju njenu lokaciju, tada će se operater/ka dogovoriti s osobom da kontaktira hitne službe u njihovo ime.

Operater/ka će učiniti sljedeće:

1. Nazvati 112
2. Obavijestiti hitnu službu o razlogu poziva
3. Dati svoje ime i kontakt broj
4. Navesti sve pojedinosti koje je osoba koja traži podršku dala, uključujući njihovu lokaciju, kontakt broj, ime i/ili planiranu metodu samoubojstva
5. Zamoliti kontakt službe za hitne slučajeve da Vam se odmah povratno javi, jer ste jako zabrinuti za sigurnost života osobe koja traži podršku
6. Obratiti se svom/svojoj supervizoru/ici ili nadređenoj osobi i obavijestiti ih o tome što se dogodilo. Vrlo je važno da operater/ka ima priliku razgovarati s nekim nakon takve stresne situacije.

Prijetnja ili prisutnost nasilja

Jedna od kritičnih situacija jest kada je LGBTIQ+ osoba izložena nasilju u obitelji ili kad postoji prijetnja da će doživjeti neku vrstu zlostavljanja ili nasilja.

Akutni razgovori u kojima je pomoć potrebna odmah, obično će započeti procjenom problema, točne situacije osobe, rizika, sudionika/ica u toj situaciji, itd. Nakon toga treba slijediti:

• Podrška: „Dobro je da ste nas kontaktirali“
• Jasne povratne informacije o tome što će se dogoditi
• Pomoć i istraživanje opcija: „Trebate pomoć upravo sada.“ „Razmislimo o različitim opcijama zajedno…“

Fokus razgovora se može pomaknuti na podršku osobi  i što ona konkretno može učiniti u budućnosti 

Ako tražitelj potpore izrazi da je u opasnosti zbog nasilja u obitelji, ili da postoji prijetnja obiteljskim nasiljem, operater/ka može pitati osobu kako se snalazi u toj situaciji i što može poduzeti. 

• Operater/ka može izraziti zabrinutost za sigurnost osobe.
• Operater/ka može pitati osobu da u njihovo ime kontaktira 112 ili relevantnu organizaciju koja pruža podršku žrtvama obiteljskog nasilja (primjerice, udruga Ženska soba, ili SOS Rijeka) 
• Ako osoba koja traži podršku kaže da ne želi da se bilo koga kontaktira, operater/ka to mora poštovati. Operater/ka u ovom slučaju nastavlja pružati podršku i graditi odnos s osobom koja traži podršku.

No, ako osoba pristane na pružanje pomoći radi osiguravanja vlastite sigurnosti, operater/ka će s njom istražiti jednu od sljedeće dvije mogućnosti:

Opcija A

Dogovoriti se s osobom da će sama poduzeti hitne mjere

Pojasniti osobi koja traži podršku da postoji niz hitnih mogućnosti koje su dostupne osobi u opasnosti zbog nasilja u obitelji, uključujući:

• Obratiti se hitnoj službi pozivom na broj 112.
• Kontaktirati relevantnu organizaciju koja pruža podršku žrtvama obiteljskog nasilja (npr. udruge Ženska soba, SOS Rijeka itd.)

Opcija B

Opcija B je dobiti pristanak osobe koja traži podršku da operater/ka može poduzeti hitne mjere u njihovo ime:

Ako osoba pristane da operater/ka kontaktira hitne službe u njihovo ime, operater/ka će zapisati sve njene odgovore. Ako osoba ne pruži niti jednu od ovih informacija, operater/ka ne može poduzeti nikakve daljnje radnje.

Ako osoba odgovori na pitanja i pruži sve potrebne osobne podatke, tada će se operater/ka dogovoriti s osobom da kontaktira hitne službe u njihovo ime.

Operater/ka će učiniti sljedeće:

1. Nazvati 112.
2. Obavijestiti hitnu službu odakle zove.
3. Obavijestiti ih da je osoba koja traži podršku zamolila da kontaktira hitnu službu u njihovo ime.
4. Dati svoje ime i kontakt broj.
5. Navesti sve pojedinosti koje je osoba dala, uključujući njihovu lokaciju, kontakt broj, ime i/ili pojedinosti o bilo kakvom neposrednom riziku/prijetnji s kojom se osoba suočava
6. Obratiti se svojem supervizoru/supervizorici ili voditelju/ici i informirati ih o situaciji 

Djeca koja traže podršku

Sva djeca, bez iznimke, imaju pravo na zaštitu od zlostavljanja.

Svrha politike za zaštitu djece je osiguravanje i poduzimanje svih  odgovarajućih radnji kada se sumnja da je osoba mlađa od 18 godina zlostavljana ili da je u opasnosti od zlostavljanja od strane roditelja, skrbnika, odraslih osoba općenito ili drugih mladih ljudi.

• Fizičko zlostavljanje djeteta je ono koje rezultira stvarnom ili potencijalnom tjelesnom ozljedom zbog interakcije ili izostanka interakcije. Podrazumijeva grubo i namjerno nanošenje boli i tjelesnih ozljeda, kao i neodgovorno postupanje roditelja i drugih osoba koje uključuje potencijalni rizik tjelesnog ozljeđivanja, a čije posljedice mogu, ali ne moraju biti vidljive. Može biti višekratno ili jednokratno.  

• Seksualno zlostavljanje podrazumijeva iskorištavanje djeteta  za svoje ili tuđe zadovoljstvo, a uključuje one aktivnosti u kojima počinitelj vrši fizički kontakt s djetetom na način da dodiruje dijete po intimnim dijelovima tijela, seksualni kontakti bez pristanka, prisiljavanje ili poticanje djeteta da sudjeluje u seksualnim aktivnostima na svom tijelu ili na tijelu druge osobe, neželjena ponašanja spolne naravi odnosno spolna uznemiravanja ranjive osobe. 

• Emocionalno zlostavljanje podrazumijeva kontinuirano neprijateljsko i/ili indiferentno ponašanje roditelja i drugih osoba koji nastupaju s pozicije moći, na temelju kojega dijete može zaključiti da je bezvrijedno i nevoljeno.

• Zanemarivanje se može definirati kao propuštanje zadovoljenja djetetovih potreba u mjeri koja znatno utječe na djetetov tjelesni i psihički razvoj (uskraćena hrana, odjeća, toplina, obavljanje higijene, nadzor i sigurnost, privrženost i naklonost odraslih i/ili medicinska pomoć.

Ako operater ili operaterka  procijeni da je dijete u neposrednoj opasnosti zbog zlostavljanja ili zanemarivanja,  mora hitno obavijestiti svoje nadređene osobe.

Ako situacija zahtijeva da dijete mora odustati od svoje anonimnosti kako bi dobilo potrebnu pomoć, važno je dijete obavijestiti o tome, kao i o posljedicama koje slijede. Možda je razlog zbog kojeg je dijete odlučilo potražiti  pomoć putem chata upravo anonimnost koju takav vid podrške pruža, stoga je potrebno postupiti otvoreno i pažljivo kako se dijete ne bi našlo u ranjivoj situaciji . Važno je da operater/ka jasno o tome obavijesti dijete kako bi ono  samo, uz informirani pristanak, prekinulo svoju anonimnost. Na ovaj će način dijete smatrati da i dalje ima određeni stupanj kontrole nad situacijom. Nedostatak osjetljivosti u ovom slučaju  može dovesti do toga da dijete prekine vezu ili da daje lažne informacije.

U većini zemalja kad  operater/ka  zna  djetetov identitet i procijeni da je dijete u neposrednoj opasnosti, dužan/na je obavijestiti  nadležne institucije(“dužnost brige”). Mogu postojati situacije u kojima je djetetova potreba za pomoći hitna, ali dijete možda ne želi tu pomoć prihvatiti, npr. pozivanje hitne pomoći ili nije spremno pružiti potrebne informacije kako bi operater/ka mogao/la pozvati pomoć. U takvim slučajevima operater/ka mora utvrditi postoje li drugi načini za pružanje pomoći koji ne uključuju kršenje djetetove privatnosti.

U nekim situacijama osobe koje pružaju podršku  moraju prihvatiti da neće uvijek biti u mogućnosti pružiti potrebnu pomoć djetetu. Kada osoba ne želi da joj se pomogne putem preporuka, poželjno ju je uputiti  da je dobrodošla na chat/ liniju za krizne situacije svaki put kada treba razgovarati.

Sažetak za kritične situacije

1. Procijenite ozbiljnost situacije i postoji li potreba za hitnom intervencijom. Tražite činjenice, a ne osjećaje.
2. Pružite podršku.
3. Recite osobi što će se dogoditi.
4. Pričekajte zajedno s osobom dok ne dobije dovoljnu pomoć.
5. Kontaktirajte i informirajte svog supervizora ili supervizoricu odmah nakon tako stresnog razgovora.