Diskriminacija i vršnjačko zlostavljanje (bullying) LGBTIQ+ učenika/ica (Tekst)

Turbulentno razdoblje adolescencije sa sobom donosi različite izazove, a ti izazovi su posebno naglašeni za one koji su „drugačiji“. Budući da živimo u heteronormativnom društvu, gdje se jedino heteroseksualna spolna orijentacija smatra „normalnom“, kada mlada osoba shvati da ju privlače osobe istog spola, proces prihvaćanja sebe može biti vrlo zahtjevan. Mlade LGBTIQ+ osobe prolaze kroz isti “stres i anksioznost odrastanja” kao i njihovi vršnjaci/kinje, ali se još dodatno moraju nositi i s prihvaćanjem identiteta koji nosi veliku stigmatizaciju, socijalnu isključenost i druge negativne posljedice. Za mlade LGBTIQ+ osobe,  uobičajena tinejdžerska ponašanja poput sklapanja prijateljstava, izlasci ili razvoj intimnih veza nisu moguća na način na koji su moguća za njihove heteroseksualne i cisrodne vršnjake/kinje. Npr. prilikom sklapanja prijateljstva, za mlade LGBTIQ+ osobe postoji stalna borba između straha i potrebe za skrivanjem ​​velikog dijela sebe kako bi se izbjegle posljedice poput osuđivanja, napuštanja i društvene isključenosti, nasuprot potrebe da budu otvorene i „svoje“ te da sve aspekte svog života mogu podijeliti s prijateljima. Također, prilikom uspostavljanja intimnih odnosa, zbog općeg pogleda na “nemoralnost i abnormalnost” istospolne privlačnosti, LGBTIQ+ adolescenti/ice često su prisiljeni/e potajno istraživati ​​svoju seksualnost, što može utjecati na razvoj negativnih osjećaja vezano za sebe i svoju seksualnost (npr. da se osjećaju „prljavo“, razvijanje osjećaja srama i krivnje vezano za seksualnost itd.)

Osim zbrke i borbe koju doživljavaju iznutra, za LGBTIQ+ mlade postoji i svakodnevna “vanjska borba” za preživljavanje. Istraživanja pokazuju da su LGBTIQ+ učenici/ice izloženi većem riziku od stigmatiziranja i diskriminirajućih iskustava u školama, uključujući alarmantno visoke stope zlostavljanja, uznemiravanja i pogrdnoga jezika u školi (Harris Interactive & GLSEN, 2005.; Kosciw i sur., 2014., cit. Kull, Kosciw i dr. 2017.). LGBTIQ učenici/ice su zlostavljeni/e tri puta više u odnosu na opću populaciju učenika/ica. Najčešće je verbalno nasilje u obliku zadirkivanja, dobacivanja neprikladnih šala i komentara, upotrebe pogrdnih imena te širenja glasina o njihovoj spolnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu i govor mržnje. Ostali oblici homofobnog, bifobnog i transfobnog  nasilja uključuju: 

• Neverbalno nasilje (uvredljive geste i govor tijela, oponašanje…)
• Društvenu isključenost osobe zbog njezine stvarne ili percipirane spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta
• Zabranu uključivanja u određene školske aktivnosti
• Krađe, uništavanje imovine
• Cyberbully-ing putem e-pošte, društvenih mreža, chat grupa, mobilne tehnologije itd.
• otkrivanje spolne orijentacije ili rodnog identiteta (“out-anje“) osobe bez njezina pristanka ili ucjene i prijetnje da će se otkriti njen LGBTIQ+ identitet
• Neželjeni fizički kontakt (uključujući spolni kontakt), pokušaj silovanja ili silovanje
• Prijetnje te fizičko zlostavljanje i napadi na osobu (guranje, guranje, udaranje, nanošenje ozljeda itd.).

U većini slučajeva takvo se zlostavljanje i nasilje događa na temelju percipirane spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta, a može biti povezano s rodnim izražavanjem, osobito kada se osoba ne pridržava tradicionalnog izgleda. Neki od tipičnih “naznaka” koje ljudi koriste kako bi nekoga označili kao “lezbijku”, “gej” ili “trans” su:

• kratka kosa za žene, posebno “izbrijani dijelovi” (tzv. undercut)
• gestikulacija koja se ne uklapa u tradicionalne rodne uloge (muškarac koji koristi “ženstvene” geste, djevojka koja je “muževnija”)
• nošenje šarene odjeće (osobito duginih boja – koja se tradicionalno koristi kao simbol za LGBTIQ+ osobe) ili nestandardne odjeće (na primjer – uske traperice ili ružičasta košulja za muškarce, široke hlače ili kravate za žene)
• nošenje šminke (za muškarce)
• nošenje simbola LGBTIQ+ udruga ili pokreta (značke, narukvice, naljepnice itd.)

Važno je prepoznati da osoba ne mora biti LGBTIQ+ da bi bila zlostavljana i izložena homofobičnom, bifobičnom i transfobičnom nasilju, već je dovoljno da je drugi percipiraju kao LGBTIQ+ osobu. Također, nije neuobičajeno da i prijatelji, članovi obitelji i druge osobe koje podržavaju LGBTIQ+ osobe također budu meta homofobnih napada. Slična je priča i za djecu koja potječu iz “duginih obitelji” (obitelji s istospolnim roditeljima) – i oni doživljavaju ovakvu vrstu homofobnog nasilja, unatoč činjenici da su možda heteroseksualni i cisrodni.

Nije ni čudo da se LGBTIQ+ učenici/ice često osjećaju nesigurno u školskom okruženju i izostaju iz škole zbog straha za vlastitu sigurnost, a neprijateljska školska klima utječe i na njihovo mentalno zdravlje i akademski uspjeh. Posljedice homofobnog, bifobnog i transfobnog maltretiranja i nasilja su ozbiljne, a uključuju kontinuirani psihički stres, nisko samopoštovanje, više razine anksioznosti i depresije, socijalnu izolaciju, lošiji uspjeh u školi, zlouporabu droga, upuštanje u rizična spolna ponašanja te povećani rizik za samoubojstvo. Također, ova populacija je vrlo ranjiva jer u većini slučajeva ne dobiva potrebnu podršku u svojim obiteljima. Nažalost, situacija je sasvim suprotna, a sami roditelji često su počinitelji nasilja. Brojni su primjeri gdje mladu LGBTIQ+ osobu kažnjava ili emocionalno i fizički zlostavlja osoba iz njihove obitelji kako bi “se ispravila” njihovu spolna orijentacija ili rodni identitet.

Iako se ovo događa često, a posljedice su vrlo ozbiljne, većina LGBTIQ+ učenika/ica ne prijavljuje zlostavljanje, uznemiravanje i druga diskriminirajuća iskustva kada se dogode. Razlozi za neprijavljivanje su različiti:

• strah da će njihova spolna orijentacija biti otkrivena cijeloj školi i/ili njihovoj obitelji
• uvjerenje da školsko osoblje neće reagirati ni učiniti išta po tom pitanju
• uvjerenje da školsko osoblje neće učinkovito riješiti situaciju
• uvjerenje da prijavljivanje neće ništa promijeniti ili da će uzrokovati dodatne probleme
• strah od neodobravanja, osude i odbacivanja 
• strah da je školsko osoblje homofobno, bifobno i/ili transfobno i da se nemaju kome obratiti 
• umanjivanje značenja onoga što im se dogodilo (“nije to bila velika stvar”)
• zabrinutost za vlastitu sigurnost (strah od odmazde i dodatnog nasilja)
• ne žele biti percipirani kao “cinkaroši” 
• osjećanje srama i neugode (previše ih je sram da bi išta prijavili)
• strah da će oni sami ispasti krivi ili upasti u nevolju vezano za incident koji se dogodio.

Jedan od važnih razloga zašto LGBTIQ+ mladi ne prijavljuju zlostavljanje je ne podržavajuće školsko okruženje. I istraživanja pokazuju da školsko osoblje često ne reagira u slučajevima homofobnog / bifobnog / transfobičnog nasilja. Primjerice, rezultati nedavno provedenog istraživanja iskustava LGBTI+ učenika u mađarskim školama pokazuju su da je u 52% slučajeva u kojima je viktimizacija bila prijavljena školskom osoblju, školsko osoblje dalo savjet da se incident ignorira (Društvo Háttér, 2019.). Ovi rezultati su posebno zabrinjavajući jer šutnja školskog osoblja podržava diskriminaciju i šalje pogrešnu poruku LGBTIQ+ učenicima/icama da je u redu da budu zlostavljani. 

Ispitivanjem školskih djelatnika/ica, pronalazi se da su razlozi ne reagiranja na vršnjačko nasilje, diskriminatorni jezik i ponašanje različiti i uključuju:

• učestalost takvih događanja (homofobni jezik i anti-gej komentari su toliko učestali da na njega ni ne reagiraju)
• ne znaju kako reagirati (koji bi bio prikladan način reagiranja)
• smatraju da nemaju podršku ravnatelja/ica i drugog školskog osoblja za rješavanje takvih problema
• strah od negativne reakcije roditelja ili školske uprave.

S druge strane, istraživanja također pokazuju da podrška školskog osoblja ima značajne pozitivne učinke na LGBTIQ+ mlade, jer se u takvom okruženju LGBTIQ učenici/ice osjećaju sigurnije u svojim školama, doživljavaju manje viktimizacije, imaju veće razine psihološke dobrobiti te bolje akademske rezultate (Singh i Kosciw, 2017.). Također, u školama koje su usvojile mjere i programe za suzbijanje vršnjačkog nasilja i/ili zlostavljanja koji uključuju i spolnu orijentaciju, rodni identitet i njegovo izražavanje dokazana je manja učestalost napada na LGBTIQ učenike/ice u odnosu na škole koje nemaju takve strategije.

Asplund i Ordway (2018.) navode četiri glavna zaštitna čimbenika identificirana u prethodnim studijama: postojanje GSA (gay straight alliance) grupe, podržavajuće školsko osoblje, LGBTIQ inkluzivni nastavni kurikulumi te sveobuhvatni programi i politika prevencije nasilja koje uključuju specifičnosti prevencije homofobnog, bifobnog i transfobnog nasilja. Rezultati Kosciwa, Palmera, Kulla i Greytaka (2013.) pokazali su da je podrška odraslih u školi imala najjači pozitivan utjecaj na školsko okruženje i dobrobit LGBT učenika/ica. U svom kvalitativnom istraživanju uloge školskih savjetnika/ica u pružanju podrške gej i biseksualnim mladima, Roe (2013) zaključuje da većina učenika/ica vjeruje da bi školski/e savjetnici/ice trebali/e pružati podršku gej i biseksualnim učenicima/icama na temelju opisa svog radnog mjesta. Učenici/ice su smatrali da je za školskog/u savjetnika/icu prihvaćanje svih učenika/ica jedna od radnih obaveza. Međutim, u istoj studiji, mnogi LGBT učenici/ice ili nisu otkrili svoju spolnu orijentaciju svom školskom/oj savjetniku/ici zbog straha od osude ili straha da će se njihov odnos promijeniti na neki negativan način.